Kako živjeti u trenutku

 

Željka je za nas napisala odličan tekst o strahu, panici, ali i o mogućnostima i prilikama u vrijeme krize zbog COVID-19.

Pročitajte i nađite inspiraciju u njenim razmišljanjima…

 

Došlo je…

 

Ostvarenje mog najvećeg straha – restrikcije, strah, panika, neznanje, zbunjenost.

Da bi slika bila cjelovita još samo nedostaje da se na ulici puca i da moramo bježati u šumu. Skrivati se i bojati svoje sjene. Iako su upute upravo suprotne mom najvećem strahu – ostanite doma, ne izlazite van – sve ostale emocije su prisutne. Iako većinu vremena ne želim priznati da sam u panici i da me zaista strah. Nekako mislim da će ovaj tekst biti krcat s riječju strah, ali to je glavna emocija.

 

Izazvana je svime ostalim:

– Neznanje – informacije se ne šire kao požar, barem ne one točne. Radi se s ciljem da se savlada panika i da ljudi ne rade nerede. Međutim, kola mnoštvo krivih informacija od strane onih kojima je valjda jedina sreća u životu i ispunjenje sna da šire paniku i strah među ljudima. Svaku informaciju koju pročitam moram filtrirati, tražiti tko i kada i gdje ju je objavio jer joj ne vjerujem u potpunosti. Kažu da moramo u životu općenito biti bolje kritični, pa….evo, misija uspjela. Kritična sam za poludit. Pogotovo dok čujem informacije prije od javnog objavljivanja od kolegica i prijateljica koje su raštrkane po raznim tvrtkama gdje neki znaju neke informacije prije, a neki kasnije, preispitam odmah sve svoje životne odluke, a ne samo dobivene informacije. Pokušavam smisleno reagirati, ali cijela situacija je toliko nova da niti ne znam što je smisleno. Vraćam se onda na osnove, pobrini se za sebe, ljude u svojoj okolini, vidi možeš li još nešto učiniti korisno, a da se ne dovodi druge u opasnost i drži se uputa danih od strane države. Iako nisu zaslužili da im vjerujemo, da ih pratimo i da na sve samo klimamo, međutim, nekako se nadam i moram vjerovati da su u pravu što se tiče ostajanja doma i bespotrebnog izlaganja virusu. Ionako, prilično sam sebična, ne bih htjela da me virus takne ni na metar jer ipak godine gledanja filmova koji su obrađivali slične teme je ostavila trag na meni i malo možda negdje u mom mozgu postoji mjesto koje cijelu situaciju filtrira kroz vrata „Teorije zavjere-Covid 19”.

– Panika – pošto sam upoznala sebe prilično dobro kroz ovih nekoliko desetljeća, znam da sam paničar. Uf…paničar sam i to veliki. U mome tijelu kola energija koju osjećam i koja kao da ima svoj život. Samo da ne izleti van jer joj ne dopuštam da se pokaže ni na trenutak. A ona kuca i traži i kao tisuće leptirića leti po mom tijelu što me na trenutke dovodi do ludila. Isključivat se moram sve češće. Prije bi to bilo samo kada je stres bio taj trenutak prevelik, pa bih se zagledala u jednu točku i pustila umu i tijelu da se smire, da se vrate u normalu, međutim sada, isključivanje je konstantno i nisam u mogućnosti većinu vremena ga kontrolirati. No, začarani krug nije gotov. Ovakve situacije su za mene kao sedam krugova pakla. Iako moje tijelo paničari i osjećam neke u potpunosti nove faze panike u svome tijelu, moj mozak se bori da ništa od toga ne pokažem. Kroz život sam naučila da moram biti najjača, ona koja će sve izdržati, koja će sve učiniti boljim. Ona koja je tu na raspolaganju jer moje emocije mogu doći do izražaja kasnije, kada više neće biti tolika koncentracija opasnosti. Kasnije, kada će se svi oporavljati od proživljenoga, ja ću proživljavati ono što je trebalo biti gotovo. Pošto to sve znam i svjesna sam sebe kako reagiram i kako se ponašam, zatvaram se u svoj krug panike i držim se u grču dok mi cijela situacija ne postane normalna. Tada će moje tijelo i moj mozak postojati u harmoniji dok ne prođe cijela situacija.

– Restrikcije – prije mjesec dana znala sam da idem na godišnji i znala sam da će trajati samo tjedan dana. Skoro sam se plakala od jada jer za odmor mi nikada nije dosta ni dva tjedna, a kamoli tih jadnih tjedan dana. Sada vidim koliko sam bila u zabludi. Tjedan dana sada zvuči izvrsno. Jer što to znači? To znači da u tih tjedan dana smijem ići kamo želim, kada želim, s kime želim. Planirala sam ići na dva rođendana, u Zagreb na kavu s prijateljicom, u Varaždin malo se prošetati s dečkom. Planirala sam biti slobodna. Situacija je trenutno da sam minimalno 30 dana doma i opet mi se plače. Plače mi se jer znam da nikamo ne mogu ići i ono najbitnije, ne želim ići. Kao što sam ranije rekla, ne želim da me virus takne ni približno pa tako ni ne želim nikamo ići. Doma sam, čuvam sebe i sve svoje. Restrikcije koje su nam naređene nisu tu da nam uzmu životnu slobodu i unište volju za životom. Tu su da nam spase zdravlje i život, kako nama tako i drugima u našoj okolini. I to moramo shvatiti ozbiljno. Jako ozbiljno.

 

Vjerujem da se većina u životu susrela s nebrojeno mnogo izazova. Svi ih rješavamo na svoje jedinstvene načine. Svi želimo nadjačati nepovoljne uvjete u našim životima kako bi nam svima bilo ljepše. Pojava ovog virusa nije ništa doli još jednog izazova. Moramo stati na trenutak, bez da se ubacimo u začarani krug panike i straha, i zapitamo što ostanak doma za nas znači. Za mene znači da ću napokon pogledati sve serije i filmove koji čekaju već mjesecima u redu. I to ću ih pogledati bez ikakve grižnje savjesti. Očistit ću balkon koji je već 9 mjeseci skladište svemu što podnosi vanjske uvjete. Organizirat ću sve dokumente jer više nemam kutije u koju bi ih bacala jer sam lijena staviti ih na mjesto na kojem moraju biti. Napravit ću plan sadnje vrta koji ću napokon slijedeće godine saditi. Možda, ali samo možda, odem u podrum i očistim njega. Nisam sigurna da je 30 dana dosta i za taj pothvat. Peći ću kolače i družiti se s dečkom. Ovo je sada prilika da se još bolje upoznamo i to me istovremeno i plaši i raduje. Također ću napokon, prvi puta u životu ispuniti si životni san i naučiti svirati neki instrument i to mandolinu. Taj dio mojih životnih želja neće samo ostati u rubrici „Tko zna, da sam probala možda bih bila savršena u tome”. Zapravo, ako cijelo vrijeme ne razmišljam o razlozima ostanka doma, baš se veselim tome.

Vjerujem da svi imamo mnoge stvari koje volimo raditi doma i koje odgađamo zbog dinamike života. Ovo je sada prilika ne samo da spasimo tuđe živote i svoj prvenstveno, već i da prestanemo odgađati i bacimo se u sadašnjost.

 

Pazite sebe i druge. Sadašnjost je takva da nismo više samo odgovorni sami za sebe, već i za sve one koji se nađu blizu nas, bez obzira sviđa li nam se to ili ne. Slušajte pravila data od strane države. Što više ljudi se toga pridržava to kraće će sve trajati. Nitko nam ne oduzima naša osnovna ljudska prava, već samo izdaju pravila koja će nama i drugima spasiti živote. I učite, ovo možda nije zadnji puta da će se ova situacija dogoditi. Što bolje se sada naučimo ponašati u vrijeme krize, to bolje ćemo podnijeti slijedeću, istu ili sličnu.

 

P.S. Iskoristite sve društvene mreže i družite se na taj način. Nema boljeg vremena testiranja sve te divne nam tehnologije od ovog.

Autorica teksta: Željka

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *