Tag: mladi iz alternativne skrbi

Ta prva godina na poslu

Željka ovaj put piše o izazovima koje donosi novo zaposlenje i ta prva godina na novom radnom mjestu.

Kao i uvijek…uživajte u čitanju

Htjela bih pričati o jednoj divnoj stvari: „ Kako sam bila zbunjena na poslu prvu godinu?”
Vjerojatno nisam jedina koja se ovako osjeća i želim o tome pričati jer smatram da se o tome ne priča. Ljudi se ili boje, misle da će dobiti otkaz ili izgubiti poštovanje suradnika ako o tome budu pričali. Ja se toga ne bojim pa pričajmo.
Kad sam počela raditi na svom prvom poslu, prodavala sam pekarske proizvode u pekari, znala sam da ću biti zbunjena. To mi je bio prvi posao, imala sam nisko samopouzdanje i nisam pojma imala kako stvari na poslu funkcioniraju. Bila sam zbunjena, puno sam slušala, puno pričala, postavljala pitanja i željela sam sve naučiti vrlo brzo i vrlo precizno. Prošla je prva godina na poslu i postala sam odličan radnik. Postavila sam si visoke ciljeve i lagano ih postizala jer sam znala što radim. Znala sam kako sve treba raditi i veselilo me to znanje.

Na svom drugom poslu radila sam na pultu, javljala na telefon i  primala narudžbe, organizirala vrijeme pripremanja hrane u kuhinji i prodavala gotove proizvode. Bila sam tako nesigurna i s još manje samopouzdanja nego na prvom poslu te sam slomila mnogo čaša i tanjura. Toliko sam se puta spotaknula da sam se sama sebi čudila. Morala sam biti vrlo brza, vrlo precizna i uvijek svjesna ljudi, novca i sebe.  To je bilo jako izazovno. Kasnije sam pričala sa svojim šefom o novim radnicima i o tome kako ih naučiti poslu te je on rekao da je mene bilo jednostavno naučiti raditi. Uživali su dok su me učili, dok je kod mene u glavi bila katastrofa za katastrofom. Tada sam shvatila kako neka stvar meni može izgledati na jedan način, a drugima se činiti potpuno drugačijom. Kad sam počela raditi u kuhinji hrana je često bila na podu. Prvih nekoliko dana moja kolegica je samo brisala pod. Međutim, naučila sam raditi u svim sferama posla. Također sam imala visoke ciljeve i ispunila sam ih te sam bila zadivljena kako dobra mogu biti u nečemu.

Sad, na svojem trećem poslu, nakon 5 godina rada i savladavanja svih nereda u svojoj glavi, došla sam na posao i nisam znala što trebam raditi taj dan, kako ću to raditi i jesam li sposobna za to. Nisam ni bila sigurna hoću li to moći naučiti jer ima toliko detalja i nitko mi ne govori radim li dobro, loše ili „ah, bit će bolje.“ I dalje sam u neznanju nakon 6 mjeseci. Sada nestrpljivo čekam da prođe prva godina tako da se mogu osjećati da sam nešto postigla. Možda je ovaj puta drugačije, još uvijek si nisam postavila ciljeve. Nisam toliko motivirana. Iskreno, željela sam imati značajniji posao u svojim tridesetima. Možda sam samo razočarana i tužna zbog cijele situacije. Trebam živjeti u trenutku i možda ću iskreno početi učiti tek kada postignem unutarnji mir.

Što sam htjela reći je da je normalno osjećati neznanje i biti neorganiziran kad počinjemo raditi nešto novo i drugačije. Neki ljudi nemaju problema s time i željela bih da to cijene. Ali vi koji se mučite, ne brinite. To je privremeno i proći će. Savladat ćete svoje zadatke i sve naučiti. Samo budite strpljivi i sakupljajte informacije. Nakon nekog vremena sve će doći na svoje i uživat ćete u vremenu kojeg provodite na poslu.

STRPLJENJE

Željka nas je počastila još jednim divnim tekstom. Ovaj put s nama dijeli svoja razmišljanja o prihvaćanju sebe i drugih onakvima kakvi jesu i o strpljenju i upornosti u bivanju najbolji što možemo i pri tom dragi i prihvaćajući prema drugima.

Uživajte u tekstu…

Danas sam pomislila: „ Ja sam dobra osoba, posebna na svoj način, dobra prema sebi i svojim bližnjima i općenito vrlo iskrena i neiskvarena.“ Ovo je prvi puta da sam to shvatila tako duboko i osobno.  Do danas sam se stalno uvjeravala da sam dobra osoba bez obzira na druge. Govorila sam si da sam prekrasna i da drugi to ne trebaju vidjeti. Međutim, bila sam ljuta na sebe jer o sebi razmišljam kao o jedinstvenoj i neiskvarenoj osobi. Nisam to mogla prihvatiti jer mi je to prouzročilo mnoge probleme s mojom okolinom.  Ne znam kako znati što da kažem i podijelim s ostalima, a što da zadržim za sebe. Ja sam tip osobe koji je zadovoljan sam sa sobom tako da mi ne treba postavljati pitanja čijim se odgovorima ne možete nositi te me onda osuđivati radi toga. Ti si pitao. Ja sam samo odgovorila. Ne razumijem zašto ljudi ne prihvaćaju druge onakvima kakvi jesu. Toliko se dešava da pokušavamo promijeniti jedni druge u raznim prilikama. Zašto bih te promijenila, koji je moj unutarnji razlog za to? Da te oblikujem na način da izgubiš sebe. Tada nisi osoba s kojom se želim družiti. Samo zato što si drugačiji od mene i što se nekad posvađamo ne znači da ću te pokušati promijeniti sve dokle ti nećeš pokušati promijeniti mene. Ne razumijem zašto bi vrijeđali jedni druge. Kakvo je to razmišljanje?

Postoji tako mnogo ljudi koji ne misle o svojim postupcima. Misle samo na sebe i ako im staneš na put, nije im problem uništiti te. Međutim, je li to način na koji ćemo postizati svoje ciljeve? NE. Postoji toliko pristojnih načina na koje možemo raditi sve, samo trebamo utrošiti malo više vremena. To je sve. Ne razumijem zašto se ne mogu glasno smijati i reći „ooooo“ i „ahaaaa“ kad sam uzbuđena jer sam nešto razumjela i jer se skakanje od sreće smatra nepristojnim. Ne razumijem zašto ne mogu biti razigrana poput djeteta i ozbiljna u isto vrijeme. Mogu biti precizna i konkretna kad trebam biti, ali većinu vremena sam jako nespretna. Mogu se smijati iskreno i djelovati smirena, a zapravo biti tužna i tjeskobna.

Mogu posao shvatiti ozbiljno da ću si u glavi praviti popise kako organizirati stvari na način da ne smatrate da je posao završen, a istovremeno biti toliko u mraku mojih ciljeva  da ću ovisiti o tebi da mi kažeš što treba učiniti. Tko nas je naučio ovim smiješnim pravilima ljudskog života. Mogu shvatiti tebe i posao toliko ozbiljno da ću tijekom razgovora i rada sastavljati listu najbolje moguće organizacije koja će dovesti do toga da ni ne osjetiš da si se naradio, a u isto vrijeme ću biti toliko zbunjena u vezi rada i života da ćeš mi morati objašnjavati posao korak po korak kako se ne bih izgubila. Mislim da je to minimum. Ali nisu većinu vremena. I to je u redu. I ovo pišem s tugom u sebi. Ne mogu se svi promijeniti kako žele. Mi moramo biti samo najbolje verzije sebe, dragi prema drugima, prihvaćati i biti iskreni i ljudi će biti poput nas. Ljudi će se promijeniti. Jer to tako funkcionira. Strpljenje je ključ.

Autrorica teksta: Željka

PREZENTACIJA PREPORUKA U EUROPSKOM PARLAMENTU

U četvrtak 20.2.2020. nakon dvije godine intenzivnog rada sa preko stotinu care leavera iz 7 zemalja predstavljen je finalni produkt Erasmus plus projekta “LeaveCare-LiveLife” u Europskom Parlamentu u Bruxellesu.

10 preporuka za unapređenje procesa izlaska iz sustava alternativne skrbi nastalo je iz 60 nacionalnih preporuka, a uz preporuke u Europskom parlamentu postavljeno je i predstavljeno dio radova muzeja “Identity of cactus”.

Oba događaja izazvala su zanimanje i struke i politike te se nadamo skorim pozitivnim pomacima kako na nacionalnoj tako i na europskoj razini vezano uz unapređenja skrbi za care leavere.

FICE Hrvatsku u Bruxellesu su predstavljale Tea Živković i Ljiljana Ban.

Iznimno smo ponosni i počašćeni što je naša udruga bila jedan od partnera u ovom europskom projektu.

Mali princ

Željka, naša stručnjakinja po iskustvu, “izula nas je iz cipela” još jednim izuzetnim tekstom. Ovaj put uz iznošenje vlastitog iskustva otvoreno poziva i nas, čitatelje, da se upitamo tko smo, koliko smo mi – mi, a koliko prilagodba željama drugih. Tekst koji se čita u dahu i ostaje dugo pulsirati u mislima.

 

„ Počeo sam pričati kako neki ljudi zaboravljaju svoje snove i ideale, pa se umjesto toga usredotoče na traženje materijalnih stvari i sigurnosti. Katkad je potraga za uspjehom i priznanjem bijeg u budućnost jer im nedostaje hrabrosti da budu oni sami, da se suoče s kritikom i neodobravanjem zato što žele biti ono što zaista jesu i slijediti svoj pravi poziv. „

To je citat iz knjige Mali princ koju sam prvi puta pročitala jednu nedjelju na ručku kod obitelji. Nakon tog poglavlja sam stala i duboko se zamislila. Ostatak knjige nisam pročitala, osim zadnjeg poglavlja da znam kako završava knjiga. To poglavlje, tih par redaka zapravo, ostavilo me bez riječi i zamišljenom ostatak tjedna. Stalno sam vrtila te riječi u glavi jer se savršeno uklapaju u ono što ja radim cijeli odrastao život. Odbijam biti ja kako bih se uklopila i time izbjegla kritike i neodobravanja. Zapravo je to dosta teško priznati sebi i drugima. Uvjerena sam da moj cjelokupni dojam drugima mora biti da sam snažna, jaka, s jasnim ciljevima, vrijedna, ljubazna i pristupačna.

Kada bih bila stvarno iskrena, ja jesam to sve, ali ne toliko snažno koliko želim druge uvjeriti da jesam i ne uvijek i u svakoj situaciji. To je zapravo i nemoguće. Moram priznati, da svaki puta kada primijetim da u nekom trenutku nemam neku kvalitetu koju sam si sama nametnula, bivam strašno ljuta na sebe, depresivna i žalosna. Osjećam se kao da izgubim tlo pod nogama koje sam se toliko trudila graditi. Zapravo je prava istina da tlo pod nogama nisam ni imala, upravo zbog činjenice što sam sama sebi nametnula neku zamišljenu osobu koja moram biti kako bi me drugi prihvatili. Često znam razmišljati kako bih se rado bavila poslom koji sama neću tako doživljavati jer će to biti moja strast i moj život, jedina zapreka je šta ne znam koji je to posao. Ne znam ni u koju skupinu poslova spada taj savršeni posao. Vrtim se u krug kao kada pas lovi vlastiti rep. Tako se i vrlo često osjećam. Bez cilja, izgubljena u svijetu u kojem se zapravo osjećam kao vanzemaljka jer gdje pripadam, gdje se uklapam? Nigdje. Uglavnom sam sama bez obzira šta sam okružena ljudima. Onda me život ponese i opet se prilagođavam jer su me učili kao malu: „ popusti, pametniji popušta. Ti znaš bolje, pusti ih, neka rade šta hoće, ti se skloni.”  Nevjerojatno je koliko, uz neke važne događaje u djetetovom životu, te riječi kao i mnoge druge znaju napraviti štetu.

Kao mala sam bila jako živo dijete. Svojevoljna, tvrdoglava, a s druge strane mazna i željna ljubavi. Uvijek su me smirivali, utišavali, mijenjali moje ponašanje jer im nije bilo po volji imati dijete koje je glasno i koje stalno nešto mora raditi i nečime se zanimati. Do trenutka kada sam pamtila svu pažnju i ljubav koju sam dobivala, moji roditelji su odlučili živjeti odvojeno na jedan vrlo agresivan način i mama, da bi pobjegla, odselila se iz grada dok sam ja ostala s bakom, sestrom i bratom. Živjeli smo skupa moje najsretnije godine života i moje najusamljenije. Nije bila ni sretna okolnost šta sam imala uši i sva djeca ispred zgrade s kojom sam se družila su to znala i zafrkavala me jako dugo. To su bili moji prvi trenuci kada nisam bila prihvaćena u društvo.

Taj set ljudskog ponašanja u mom životu se nastavio. U koju god obitelj sam došla (mama, sestra, udomiteljica) i u kojem god društvu se nalazila poput osnovne škole, srednje škole, fakulteta, nisam uvijek bila prihvaćena kao ja. Naučila sam promatrati ljude i mijenjati svoje ponašanje kako bih bila što sličnija njima i time zadobila povjerenje i prihvaćanje.

Doduše, svi imaju svoje razloge zašto se ponašaju kako se ponašaju. Je li to naučeno ponašanje od roditelja ili su se i sami morali prilagođavati. Reagiraju li na ljude kada ih nerviraju brže ili ipak stanu i promisle. Sve to ovisi o životima koje su vodili i koji su im bili nametnuti. Nikoga ne treba kriviti što je takav kakav jest jer koliko god sami biramo svoj životni put toliko nam je i nametnut od strane našeg odgoja i našeg viđenja života kroz jedinstvene situacije u kojima smo se nalazili.

Zato ne smijemo biti ljuti na ljude koji su nam se našli u životu i koji su imali utjecaja na nas. Energiju bismo trebali usmjeravati na drugi način. Prihvatiti sami sebe onakvima kakvi zaista jesmo. Ja sam živčenjak koji ne može shvatiti ljudsko ponašanje u potpunosti, zaboravljam vrlo lako jer sve situacije moj mozak definira ne onakvima kakve jesu već kroz emocije i sprema ih u različite ladice od kojih neke nestanu odmah, tj. zaboravim ih isti tren. Jer mi neke informacije zaista ne trebaju. To je često ljudima neprihvatljivo. Znaju mi reći : „Pa to se neki dan dogodilo!!” Da se dogodilo i prije pola sata, ako sam to shvatila kao nepotrebno, odbacila sam to i ne treba mi ta informacija. Jako sam osjetljiva i brišem sve nove situacije s kojim se ne moram zabavljati tako da ostanem mentalno snažna. Volim prihvaćati druge takvima kakvi jesu. Bez obzira na moje mišljenje o njima. Nije na meni da im sudim, kao što nije ni drugima mjesto da meni sude. Ako me uvrijediš reći ću ti ok. Jer kaj drugo mogu? Svađati se? Nema smisla, mišljenje se neće promijeniti.

To sam ja. Još uvijek sam daleko od one stvarne sebe, jer sam se u procesu odrastanja previše mijenjala. Nikada nisam imala jednog idola, svi su mi bili idoli. Vratiti se u potpunosti sebi je posao za cijeli život sada, ali ne odustajem. Zato vi mlađi, molim vas, budite snažni. Budite svoji bez obzira na kritike i na druge ljude koji vas žele staviti u svoje kalupe. Nema kalupa za vas osim onoga kojeg si sami napravite. Onoga koji će vam dati slobodu da budete ono što jeste. Na kraju, na vama je da pronađete što je to točno što jeste i što želite postati. Živimo u doba neograničenih mogućnosti. Izađite u svijet bez straha i suočite se njime, budite idol nama malo starijima koje je strah ipak malčice prikovao za sjedala, ali to je tema za neki drugi puta.

O KOLEGAMA I KAKO SE NOSITI IZAZOVIMA NA POSLU

Izuzetno smo počašćeni što na svojim stranicama imamo priliku objaviti tekstove stručnjaka po iskustvu (mladih s iskustvom boravka u skrbi) o uvijek aktualnim temama.

Prvi tekst napisala je Željka i to izazovima odonosa s kolegama na poslu. Uživajte u čitanju

Moj prvi posao je bio u jednoj lokalnoj pekari. Kada sam bila na razgovoru za posao mislila sam si da će to biti savršen prvi posao. Stojiš za pultom i prodaješ peciva. Cure koje rade su mlade kao i ja i budemo se skompale. Ionako mi je trebalo ljudi s kojima ću se sprijateljiti jer sam do tada imala samo jednu prijateljicu u blizini i jednu prilično daleko.

Kada sam došla prvi dan bila sam  dodijeljena na obuku  jednoj ženici koja je nekih desetak godina starija od mene. Jako draga i pristupačna osoba. Naučila me svemu, s razumijevanjem mi je pokazala sve i s njom sam razvila jedan lijepi odnos s kojim sam bila sretna, međutim, ona je za dva mjeseca otišla na porodiljni s trećim djetetom i to na tri godine. I tada sam ostala sama.

Druge prodavačice me nisu baš preferirale , čistačica me nije mogla smisliti kao ni pekari. I tako sam bila sama. Svaki dan sam išla na posao i uvjeravala samu sebe da mi je taj dan zadnji samo kako bih se nagovorila da ga odradim. U mom slučaju, nije bilo opcije da dam otkaz bez obzira na malu plaću i maltretiranje od strane kolega. Radila sam tamo dvije godine i onda sam uspjela naći novi posao. Bila sam toliko sretna da sam skoro poletjela. Odradila sam dva tjedna otkaznog roka i krenula u novu avanturu.

Novi posao je bio kao prodavačica/kuharica u lokalnom fast foodu. Bio je to brži i zahtjevniji posao od onoga u pekari, ali savladala sam ga vrlo brzo. Tamo su već radile dvije mlade ženice i vlasnici lokala koji su s nama stari. Svi smo tu bili slični s godinama, ali zato su nam ponašanja bila u potpunosti različita.

Kada sam došla, vlasnici su bili jako ljubazni i pristupačni. Uživala sam u tome, posebno zato što je prijašnji šef konstantno vikao i provodio teror nad nama. Na novom poslu sam s njima mogla pričati o svom viđenju kakav bi šef trebao biti i oni su se pokazali prilično slični tome. Otvoreni, svjesni da svi radimo za sebe i da nitko ne izbjegava posao, puni razumijevanja. S druge strane, odnos s kolegicama mi je bio nikakav. Tada nisam shvaćala zašto. S jednom od njih sam se s vremenom sprijateljila i tada mi je otkrila zašto me nisu mogle smisliti. Mislile su da sam ulizica. Ha, ostala sam šokirana. Kao prvo, nikada mi tako nešto ne pada na pamet. Da se idem nekome ulizivat jer u životu sam upoznala jako puno ljudi i od toga jako malo ljudi me prihvatilo takvom kakva jesam. Drugačija na sve načine na koje se to ne može opisati. U teoriji sam super, vrlo pristupačna, nasmijana i otvorena. Međutim, u živo, sam to sve uz nešto što ne mogu objasniti, možda moja aura koja zasvijetli i to svima smeta.

No, da se vratim, jako davno sam došla do zaključka da se neću mijenjati samo da se svidim drugima. Pa tako se neću ni ulizivati. Vrlo jednostavno. Međutim, gledano to od strane dvije radnice koje su radile skupa i mene koja sam radila sa šefovima, to je sasvim logično za pomisliti. Pa smo onda to riješile i napokon sam formirala neki odnos s kolegicama. S jednom malo dublji, ostale smo prijateljice do dan danas. Kako je vrijeme išlo, tako smo se svi mijenjali, neki na bolje neki na gore. Naše stvarne osobnosti su sve više dolazile na vidjelo i tako sam odlučila naći novi posao nakon tri godine.

Na svom novom poslu nas je puno. Sedmero nas radi i sedmero različitih karaktera se trudi raditi u timu. Kao i svaki puta do sada, teško im je progutati me. Teško im je naći neki zajednički jezik. Međutim, ne živciram se puno. Barem ne više. Na početku me iznerviralo jer sam se pitala, pa zar opet, da me toliko ljudi ne prihvaća, možda zbilja nešto ne valja sa mnom? I sl.pitanja.

 

Međutim, sve je u redu sa mnom. Volim imati prijateljski odnos sa svima. Ne mora to biti duboko prijateljstvo i ne moramo se mi nalaziti na kavama nakon posla i imati slične aktivnosti, bitno je da smo ljubazni jedni prema drugima i da se prihvaćamo, ako ne u potpunosti, onda barem kao ljudska bića. Ali to je nešto što svi često zaboravljamo. Dok nam se netko ne sviđa ne vidimo ga kao ljudsko biće i da kao takvo zaslužuje barem malo našega poštovanja, već se samo primimo svega negativnoga i onoga što nam smeta kod te osobe i ne vidimo ništa drugo. A to nije u redu i moramo se svi podsjećati da nam je dužnost dati osnovno poštovanje svim ljudskim bićima.

U poslovnom okruženju naići ćete na mnoge ljude i karaktere. Milijun različitih razmišljanja i ideja. Svi oni imaju život doma koji također nose na posao i utječe na njih. Treba biti tolerantan. Iako znamo, i mi imamo svoje živote koje nosimo na posao i koji utječu na nas i svoja razmišljanja i ideje i vrlo često ne dobijemo ljubaznost i poštovanje od drugih, baš zato moramo to isto pružiti dalje. Učiti primjerom sve one koji nisu nikada razmišljali o tome i koji su uglavnom na auto pilotu, a tih ljudi je jako puno. Budite ustrajni i pozitivni uvijek. Neka svi uče na našim primjerima jer smo svi dovoljno snažni biti primjeri.

PLATFORMA ZA MLADE KOJI IMAJU ISKUSTVO BORAVKA U ALTERNATIVNOJ SKRBI

U sklopu Erasmus plus projekta LeaveCare-LiveLife u kojem FICE Hrvatska sudjeluje kao partner sa organizacijama iz još 4 europske zemlje već neko vrijeme aktivna je i platforma za mlade s iskustvom boravka u alternativnoj skrbi.

Stranica www.careleaversnetwork.eu osim aktualnih vijesti vezanih uz temu mladih, skrbi, svakodnevnog života ima i sadržaje kojima je za cilj povezati mlade iz različitih zemalja i potaknuti ih na sudjelovanje kroz različte oblike izražavanja ili djelovanja.

Posebno izdvajamo virtualni muzej, koji je kao ideja nastao tijekom razmjene mladih u Zagrebu. Muzej pod nazivom “Identity of cactus museum” zasniva se na ideji prikupuljanja specifičnih sjećanja na pojedine stvari, ljude, bića, riječi…putem tekstova, fotografija, videa, slika…. osoba koje su boravile u sustavu alternativne skrbi, a koje su im pomogle u prevladavanju teškoća, osvještavanju vlastitih snaga. Pravila je vrlo malo vezano uz muzej – ukoliko se radi o tekstu taj tekst ne bi trebao imati više od 200 riječi, objave su anonimne, poželjno je navesti inicijale (ili barem neko slovo iz imena), sadašnju dob, dob iz koje potječe sjećanje i državu. Tekst bi trebao biti na engleskom, ali za sudionike iz Hrvatske udruga FICE Hrvatska rado će pomoći u prijevodu tako da se na adresu info@fice.hr mogu slati radovi na hrvatskom.

Uz virtualni muzej ističemo i Forum putem kojeg mladi mogu komunicirati sa vršnjacima iz svoje zemlje ili s kolegama iz različitih europskih zemalja na internacionalnom dijelu foruma. Ponosni smo što je hrvatski dio foruma već vrlo aktivan s otvorenim temama o studiranju mladih iz sustava skrbi, mogućnostima pokretanja care leavers mreže u Hrvatskoj i prijedlogom za otvaranje prostora za međusobnu razmjenu i pomoć u potrebi pod nazivom “Sharing is caring”.

Stranica ima sadržaje na 4 jezika, engleski, rumunjski, talijanski i hrvatski.

Udovoljite svojoj znatiželji i pogledajte stranicu. Samo jedan klik vas dijeli o toga 😉

RAISE YOUR VOICE! CARE LEAVERS TALKING TO EUROPE – razmjena mladih na Sljemenu u okviru projekta LeaveCare-LiveLife

Unapređenje podrške mladima koji su u procesu izlaska iz sustava socijalne skrbi ili su iz njega izašli, putem poticanja njihove aktivne participacije, glavni je cilj Erasmus+ projekta “LeaveCare-LiveLife” u sklopu kojeg je od 10.9. do 14.9.2019. održana međunarodna razmjena 35 mladih iz 7 europskih zemalja. Kao organizator događanja i partner na projektu, udruga FICE Hrvatska okupila je sedmero mladih iz različitih krajeva Hrvatske i različitih oblika skrbi kako bi predstavili svoja iskustva.

Sudionici su tijekom 5 dana intenzivnog rada kreirali 4 metra duge preporuke koje se odnose na 10 tema, a koje će biti predstavljene na nacionalnim događanjima koji slijede u listopadu i studenom te završnom događaju projekta – konferenciji koja će biti održana u Bruxellesu u veljači 2020.

Uz preporuke, sudionici su osmislili i način prezentacije svojih iskustava vezanih uz participaciju i izlazak iz sustava alternativne skrbi putem pokretnog muzeja čije ime je još u fazi izbora.

Dio sljemenske priče bio je i organizirani obilazak Zagreba uz stručno vodstvo predstavnice Zagrebačke turističke zajednice kojima i ovim putem zahvaljujemo na podršci i darovima.

Iskustvo međusobnog stvaranja, druženja i razmjene ostavilo je jedinstven trag u sjećanjima kako sudionika tako i  organizatora. Zahvaljujemo svima na aktivnom sudjelovanju i velikom doprinosu priči LeaveCare-LiveLife.

 

 

POZIV ZA PRIJAVU NA MEĐUNARODNI TRENING “SUPPORTING CARE LEAVERS’ PARTICIPATION”

Zadovoljstvo nam je pozvati sve stručnjake koji rade s mladima koji su u procesu izlaska ili su izašli iz alternativnih oblika skrbi da se prijave međunarodni trening “Supporting care leavers’ participation”. Trening će se održati u Bukureštu od 4.4. – 6.4.2019. u okviru Erasmus+ projekta LeaveCare-LiveLife na kojem je FICE Hrvatska jedan od partnera.

Tijekom treninga imat ćete priliku razmijeniti znanja i iskustva s kolegama iz Italije, UK, Irske, Rumunjske i naravno Hrvatske.

Putni troškovi kao i smještaj i obroci pokriveni su projektom.

Prijave traju do 15.01.2019. stoga požurite 🙂

U prilogu se nalazi službeni poziv s detaljnim uputama te prijavnica.

LC_LL_invitation

LC_LL_aplication_form