Željka ovaj put piše o izazovima koje donosi novo zaposlenje i ta prva godina na novom radnom mjestu.
Kao i uvijek…uživajte u čitanju
Htjela bih pričati o jednoj divnoj stvari: „ Kako sam bila zbunjena na poslu prvu godinu?”
Vjerojatno nisam jedina koja se ovako osjeća i želim o tome pričati jer smatram da se o tome ne priča. Ljudi se ili boje, misle da će dobiti otkaz ili izgubiti poštovanje suradnika ako o tome budu pričali. Ja se toga ne bojim pa pričajmo.
Kad sam počela raditi na svom prvom poslu, prodavala sam pekarske proizvode u pekari, znala sam da ću biti zbunjena. To mi je bio prvi posao, imala sam nisko samopouzdanje i nisam pojma imala kako stvari na poslu funkcioniraju. Bila sam zbunjena, puno sam slušala, puno pričala, postavljala pitanja i željela sam sve naučiti vrlo brzo i vrlo precizno. Prošla je prva godina na poslu i postala sam odličan radnik. Postavila sam si visoke ciljeve i lagano ih postizala jer sam znala što radim. Znala sam kako sve treba raditi i veselilo me to znanje.
Na svom drugom poslu radila sam na pultu, javljala na telefon i primala narudžbe, organizirala vrijeme pripremanja hrane u kuhinji i prodavala gotove proizvode. Bila sam tako nesigurna i s još manje samopouzdanja nego na prvom poslu te sam slomila mnogo čaša i tanjura. Toliko sam se puta spotaknula da sam se sama sebi čudila. Morala sam biti vrlo brza, vrlo precizna i uvijek svjesna ljudi, novca i sebe. To je bilo jako izazovno. Kasnije sam pričala sa svojim šefom o novim radnicima i o tome kako ih naučiti poslu te je on rekao da je mene bilo jednostavno naučiti raditi. Uživali su dok su me učili, dok je kod mene u glavi bila katastrofa za katastrofom. Tada sam shvatila kako neka stvar meni može izgledati na jedan način, a drugima se činiti potpuno drugačijom. Kad sam počela raditi u kuhinji hrana je često bila na podu. Prvih nekoliko dana moja kolegica je samo brisala pod. Međutim, naučila sam raditi u svim sferama posla. Također sam imala visoke ciljeve i ispunila sam ih te sam bila zadivljena kako dobra mogu biti u nečemu.
Sad, na svojem trećem poslu, nakon 5 godina rada i savladavanja svih nereda u svojoj glavi, došla sam na posao i nisam znala što trebam raditi taj dan, kako ću to raditi i jesam li sposobna za to. Nisam ni bila sigurna hoću li to moći naučiti jer ima toliko detalja i nitko mi ne govori radim li dobro, loše ili „ah, bit će bolje.“ I dalje sam u neznanju nakon 6 mjeseci. Sada nestrpljivo čekam da prođe prva godina tako da se mogu osjećati da sam nešto postigla. Možda je ovaj puta drugačije, još uvijek si nisam postavila ciljeve. Nisam toliko motivirana. Iskreno, željela sam imati značajniji posao u svojim tridesetima. Možda sam samo razočarana i tužna zbog cijele situacije. Trebam živjeti u trenutku i možda ću iskreno početi učiti tek kada postignem unutarnji mir.
Što sam htjela reći je da je normalno osjećati neznanje i biti neorganiziran kad počinjemo raditi nešto novo i drugačije. Neki ljudi nemaju problema s time i željela bih da to cijene. Ali vi koji se mučite, ne brinite. To je privremeno i proći će. Savladat ćete svoje zadatke i sve naučiti. Samo budite strpljivi i sakupljajte informacije. Nakon nekog vremena sve će doći na svoje i uživat ćete u vremenu kojeg provodite na poslu.