Počeo projekt Megafon!

Tijekom listopada FICE Hrvatska započela je s provedbom projekta Megafon – projekt promicanja aktivne participacije djece iz alternativne skrbi.

Krajem ove godine i početkom iduće godine provest ćemo niz aktivnosti s ciljem poticanje aktivne participacije djece i mladih u alternativnoj skrbi.

Za više informacija o projektu, o aktivnoj participaciji djece i mladih ili informacije o tome kako se možete uključiti u projekt javite se na mail adresu info@fice.hr ili putem naših društvenih mreža 🙂

Posljednja edukativna radionica u sklopu projekta Zovu nas daljine održana je u Zagrebu

7. listopada 2020. u Zagrebu održala se posljednja edukativna radionica za poticanje međunarodne mobilnosti u sklopu projekta Zovu nas daljine i bilo je izuzetno zanimljivo, inovativno i produktivno. Kao produkt toga smo zajedno sa sudionicima osmislili neke od koraka i razloga za uključivanje u programe međunarodne mobilnosti i potrebne informacije koje mogu pomoći svim mladim osobama koje su zainteresirane za takve programe ili one koji će to tek biti. Hvala svima na sudjelovanju i budite uporni, prijavite se i uključite u programe međunarodne mobilnosti!

Kamp u sklopu projekta Putokaz

Fice je u skopu projekta Putokaz, kojem je partner na projektu sudjelovao na kampovima za djecu i mlade iz Koprivničko-križevačke i Međimurske županije na Krku od 1. do 6. rujna 2020. godine. Na kampovima su se održavale različite psihosocijalne, edukativne, sportske i likovne radionice kao i ostale aktivnosti u prirodi. Kako nam je bilo možete pogledati u galeriji slika niže.

Edukativna radionica poticanja međunarodne mobilnosti u Međimurskoj županiji

  1. srpnja 2020. godine u Međimurskoj županiji održana je treća po redu edukativna radionica za poticanje međunarodne mobilnosti.

Na susretu su sudjelovali mladi iz udomiteljskih obitelji iz Međimurske županije, a priključili su nam se volonteri koji su mladi s iskustvom sudjelovanja u programima međunarodne mobilnosti.

Na radionici su sudionici imali priliku čuti što su to programi međunarodne mobilnosti, kako se uključiti u njih i koji su aktualni u koje se mogu uključiti. Volonteri su predstavili svoje vlastito iskustvo sudjelovanja u takvim projektima i koje su sve prednosti uključivanja.

Edukativna radionica u sklopu projekta Zovu nas daljine u Kutini

24. lipnja u Kutini smo održali edukativnu radionicu za mlade u sklopu projekta Zovu nas daljine, a tema je bila Poticanje mladih na uključivanje u projekte međunarodne razmjene. Hvala svim sudionicima na aktivnosti, bilo je zanimljivo i produktivno. 

Stručni skup u sklopu projekta Putokaz

Hvala svim polaznicima stručnog skupa Moderne tehnologije u udomiteljstvu projekta Putokaz održanom 18. i 19.6. u Đurđevcu na aktivnom sudjelovanju, suradnji i otvorenosti za učenje o novim temama.
Nadamo se da je svatko od Vas dobio neku vrijednu informaciju, savjet ili preporuku, i da će se Putokaz opet vratiti u Đurđevac. 😊
Suncokret-Oljin FICE Hrvatska Forum za kvalitetno udomiteljstvo djece

Planiranje financija- kako preživjeti krizna razdoblja

Još jedan sjajan tekst naše Željke o planiranju i raspolaganju financijama u kriznim razdobljima, kojim nas podsjeća da se sve može ako se dobro planira.

Pročitajte tekst i njene savjete…

Ako želimo biti u potpunosti prisutni u vremenu u kojem se nalazimo, moramo malo pričati o financijama i pogledu na novac.

Osobno sam jako ljuta na svoje financije i općenito na cijeli sustav i svakodnevno učim kako živjeti u tom sustavu sa što manje glavobolje. Međutim, dolazi velika gospodarska kriza. Ljudi dobivaju otkaze, plaće se smanjuju, u svakom slučaju, većini nas prihodi se smanjuju, ali ne i rashodi. Davanja će nam uglavnom ostati ista ili će postati veća bez obzira na smanjenu količinu novca koji ćemo zaraditi u predstojećim nam mjesecima.

 

Ono što o meni morate znati, a ispričat ću vam to brutalno istinito,  jest da sam većinu života živjela u siromašnim uvjetima. Bilo je perioda kada nisam imala ni struju, ni grijanje, već samo hladnu vodu, a za hranu smo ovisili o dobroti susjeda koji su svaki mjesec sakupili namirnice i donijeli nam u kutiji. Bilo je mjeseci kada nisam imala novca za hranu, pa sam ovisila o  svojim najbližima da bih pojela nešto, recimo ručak. Oni to naravno nisu znali jer sam bila preponosna da bih priznala da nemam za hranu jer sam morala uzeti pretplatu na internet iako sam znala da možda neću moći to plaćati. Ili kada mi je dojadilo paziti na svaku kunu pa sam kupila policu na kreditnu karticu i otišla u proljetni shopping da se nagradim za sve mjesece štednje i restrikcija, pa mi je u nekoliko mjeseci otplaćivanja te moje nagrade ostalo za hranu svega 200 kn. Naravno, ni to nisam nikome rekla iako su moji najbliži primijetili da se mučim pa su mi pomogli. Točnije, ti najbliži su moj dečko koji nalazi sve moguće načine da mi financijski pomogne, a da ne takne taj moj napuhani ego kako se ja ne bih osjećala da se ne mogu sama uzdržavati. Istina je da je bilo trenutaka kada nisam imala ništa i kada sam imala sve. To sve je najčešće išlo na kredit i otežalo mi nadolazeće mjesece. Ono što želim da shvatite, kao što sam i ja morala, da moramo trošiti novac u skladu s mogućnostima. Ponekad ćemo imati više, ponekad manje. Zamorno će uvijek biti osim ako ne nađete posao koji će biti jako dobro plaćen, ali dokle god primate minimalac ili stvarnu prosječnu plaću, bit će teško, izazovno i frustrirajuće, ali jednom kada savladate svoje financije bit će izvedivo.

 

Kroz godine sam razvila metodu raspolaganja novcem. Metoda je uvijek ista bez obzira na prihode.

 

Prvo se pobrinem za krov nad glavom. Je li to najam na stan ili stambeni kredit, ista je stvar. Činjenica je da volim živjeti u unutarnjem prostoru i za taj prostor radim. To je moje utočište, moja polazna točka.

Drugo na red dolaze režije. Ovisi o primanjima, te režije su ponekad manje ili veće. Ako znam da ću raditi za smanjenu plaću, ne uzimam pretplatu na internet jer mi iskreno nije nužno potreban za život. Znam, uvijek ti treba internet, međutim, kada je u pitanju hrana ili internet, biram hranu jer vjerujte mi, nije zabavno kada odaberete obrnuto. Također kada imam manje novca biram mobitel na bonove. Tada znam da ako nemam za bon, ne kupim ga. Za razliku od pretplate koju ne mogu ne platiti svaki mjesec. Dakle, to su izdatci za koje, ako ih odaberemo imati, se vežemo na minimalno dvije godine, tako da ako se odlučujete za taj put, uzeti ugovor za internet i mobitel na pretplatu, dobro si izračunajte imate li u mjesečnom budžetu novca za to.

Treće su dodatni izdatci koji uvelike ovise o vašoj visini primanja. Recimo, kada nisam imala ništa, nisam imala dodatne izdatke jer ih ne bih mogla nikako plaćati. Sada, znam da mogu pa otplaćujem auto školu i s time vezano benzin.

Četvrto uvijek stavim higijenske potrepštine za sebe i stan te hranu. Ti iznosi variraju iz mjeseca u mjesec pa samim time su zadnji na popisu. Ponekad mi  čak ostane dovoljno novca i za slobodno vrijeme.

Peto je naravno slobodno vrijeme u koje ubrajam odlazak na kavu, u kino, u kazalište, na klizanje, na izlet, na more, odjeću, obuću i ostale dodatne stvari koje nam nisu nužno potrebne. Odjeća i obuća jest, ali samo ako nemate apsolutno ništa u ormaru.

 

 

Zvuči frustrirajuće, jeli tako?

Znam.

Na žalost jest.

Činjenica je da živimo u svijetu u kojem smo obasuti porukama da moramo i možemo imati sve. Društveni pritisak također ne pomaže.

Moramo imati internet kamo god idemo kako bismo bili prisutni na društvenim mrežama.

(Internet možeš imati na bilo kojoj besplatnoj wifi točki. Ako moraš birati između interneta i osnovnih životnih potreba biraj osnovne životne potrebe!)

Moramo iskoristiti taj popust na šminku i na parfeme i sve te divne stvari jer je sada ta akcija koja je čekala  baš nas. Više nikada neće biti takve akcije.

( Nije istina da akcije više neće biti. Ako nemaš novca odaberi dvije boje sjenila koje obožavaš i koristi ih. Svi ti puderi, maskare, highliteri i slična čuda kozmetike ti nisu potrebna, ako moraš osnovne životne potrebe staviti u krizu!)

Ako obučem tri dana za redom iste hlače drugi će pomisliti kako sam siromašna i kako ne mogu priuštiti odjeću, a radim i zarađujem, nema šanse da se to dogodi. Moram imati te cipele i još jedne i još jedne jer jedne idu uz haljinu, jedne uz hlače i naravno moraš imati jedne svečane.

( Svi volimo imati više opcija odjeće, međutim, ako si u situaciji da nemaš novca, nije sramota kupovati u second hand shopu na akciji i imati manji izbor odjeće i obuće. Doći će vrijeme kada ćeš imati više novca za veći ormar!)

Ako ne odem na more osjećat ću se jadno i izostavljeno jer se svi drugi zabavljaju, a ja trunem tu sama.

(Kada ljudi odu na odmore i godišnje odmore, hrpa ljudi ostane doma. U redu je ostati doma i naći odmor upravo tamo gdje se nalaziš. Nemoj klonuti duhom i naći ćeš mjesta koja te vesele i doma!)

Ako odem van s društvom i ne počastim ih sve, ljutit će se na mene i biti ću isključena. Svi idu u kino, a ja ne, to se jednostavno ne smije dogoditi.

(Družiti se i počastiti druge i sebe ponekad je izvrsno. Ali budite svjesni da kada nemaš novca i to spada pod luksuz, a luksuz je prvo što se odbacuje u kriznim financijskim situacijama. Ne zaboravi, neće taj težak period zauvijek trajati!)

Uh, ta divna kutna garnitura je sada na akciji, a moja doma je za mijenjanje, moram ju kupiti. Pa neću na toj neudobnoj i staroj ležati. Sve cure idu na nokte, pa kakva bih ja osoba bila da ne odem i ja.

( Ako imaš nešto što je funkcionalno i služi te kao što je komad namještaja ili nokti, bez obzira šta ti se ne sviđaju, ako nemaš novca za to, nemaš!)

 

Morate biti odgovorni prema sebi. U svijetu u kojem većina ljudi živi na kredit, nije sramota ne imati nešto i to priznati. Znam da mnogi ljudi to ne žele priznati, ja sam jedna od njih, ali redovito to priznam. Priznajem da je većina namještaja u mom stanu korištena i poklonjena od strane ljudi koji su mislili da je bolje da meni poklone nego da bace. Ne sviđa mi se ta činjenica, ali ne mogu ju promijeniti. Još uvijek nisam dobila na lotu, ljudi moji. Puše mi kroz prozore, ali to ne znači da ću ih uskoro mijenjati. Ali zato sam našla načine kako da ih osiguram malo bolje. Bila sam kreativna. Rijetko kupujem odjeću, uglavnom nosim rabljenu. Ne smeta mi jer ju operem i nije potrgana. Za mene je nova. Kaj vi znate odakle mi to. Ne mora mi se sviđati što se moram snalaziti na različite načine, kada je puno jednostavnije otići u trgovinu i kupiti novo i po vlastitom izboru. Činjenica je da mi financijska situacija ne dopušta drugačije, iako radim i zarađujem.

 

P.S. Mali savjeti kako štedjeti na osnovnim stvarima u svakodnevnom životu.

 

–    Kuhinjske papirnate ručnike najčešće ne koristim iako su praktični. Razlog je taj što je to još jedan izdatak, a sve mogu obrisati krpom i kasnije ju oprati. Kud sva odjeća tud i ta krpa. Neće zauzeti veliko mjesto u perilici.

–    Za čišćenje koristim domestos. Dobar je za kupaonu, za kuhinju kao i za podove. Koristim ga razrijeđenog jer je jednako djelotvoran i nema nikakve razlike.

–    Prozore perem sredstvom za pranje suđa razrijeđenim u vodi te ih brišem novinskim papirom. Tako su naše bake prale, tako perem i ja kada nemam novca za sredstvo za staklo.

–    Praška za veš stavim manje od pola posudice u perilici. Koristim skuplji jer je jači, ali pošto ga stavljam manje jednako dobro opere veš i pakiranje mi traje duže.

–    Omekšivač ne koristim uvijek. Ponekad jednostavno nemam novca za njega i to je ok. Nije nužno potreban. Međutim, kada ga imam stavim samo pola čepa. Shvatila sam da rublje miriši jednako dobro kao i kada stavim cijeli čep.

–    Kada je baš težak mjesec, umjesto gela za tuširanje koristim sapun. Jednako dobro se istuširam kao i s gelom.

–    Šampon koristim samo jednu vrstu i razrijedim ga vodom. Imam dugu kosu i jednako ju dobro operem kao i da duplo više potrošim.

–    Pasta za zube. Ne istisnem na cijelu četkicu, već samo na vrh. Jednako se zapjeni i jednako dobro operem zube kao da sam i pola tube istisnula.

 

Nije sramota imati manje. Budite strpljivi i mudri. Znam, nije uvijek zabavno. Ali nije ni neizvedivo.

Autorica teksta: Željka.

Kako živjeti u trenutku

 

Željka je za nas napisala odličan tekst o strahu, panici, ali i o mogućnostima i prilikama u vrijeme krize zbog COVID-19.

Pročitajte i nađite inspiraciju u njenim razmišljanjima…

 

Došlo je…

 

Ostvarenje mog najvećeg straha – restrikcije, strah, panika, neznanje, zbunjenost.

Da bi slika bila cjelovita još samo nedostaje da se na ulici puca i da moramo bježati u šumu. Skrivati se i bojati svoje sjene. Iako su upute upravo suprotne mom najvećem strahu – ostanite doma, ne izlazite van – sve ostale emocije su prisutne. Iako većinu vremena ne želim priznati da sam u panici i da me zaista strah. Nekako mislim da će ovaj tekst biti krcat s riječju strah, ali to je glavna emocija.

 

Izazvana je svime ostalim:

– Neznanje – informacije se ne šire kao požar, barem ne one točne. Radi se s ciljem da se savlada panika i da ljudi ne rade nerede. Međutim, kola mnoštvo krivih informacija od strane onih kojima je valjda jedina sreća u životu i ispunjenje sna da šire paniku i strah među ljudima. Svaku informaciju koju pročitam moram filtrirati, tražiti tko i kada i gdje ju je objavio jer joj ne vjerujem u potpunosti. Kažu da moramo u životu općenito biti bolje kritični, pa….evo, misija uspjela. Kritična sam za poludit. Pogotovo dok čujem informacije prije od javnog objavljivanja od kolegica i prijateljica koje su raštrkane po raznim tvrtkama gdje neki znaju neke informacije prije, a neki kasnije, preispitam odmah sve svoje životne odluke, a ne samo dobivene informacije. Pokušavam smisleno reagirati, ali cijela situacija je toliko nova da niti ne znam što je smisleno. Vraćam se onda na osnove, pobrini se za sebe, ljude u svojoj okolini, vidi možeš li još nešto učiniti korisno, a da se ne dovodi druge u opasnost i drži se uputa danih od strane države. Iako nisu zaslužili da im vjerujemo, da ih pratimo i da na sve samo klimamo, međutim, nekako se nadam i moram vjerovati da su u pravu što se tiče ostajanja doma i bespotrebnog izlaganja virusu. Ionako, prilično sam sebična, ne bih htjela da me virus takne ni na metar jer ipak godine gledanja filmova koji su obrađivali slične teme je ostavila trag na meni i malo možda negdje u mom mozgu postoji mjesto koje cijelu situaciju filtrira kroz vrata „Teorije zavjere-Covid 19”.

– Panika – pošto sam upoznala sebe prilično dobro kroz ovih nekoliko desetljeća, znam da sam paničar. Uf…paničar sam i to veliki. U mome tijelu kola energija koju osjećam i koja kao da ima svoj život. Samo da ne izleti van jer joj ne dopuštam da se pokaže ni na trenutak. A ona kuca i traži i kao tisuće leptirića leti po mom tijelu što me na trenutke dovodi do ludila. Isključivat se moram sve češće. Prije bi to bilo samo kada je stres bio taj trenutak prevelik, pa bih se zagledala u jednu točku i pustila umu i tijelu da se smire, da se vrate u normalu, međutim sada, isključivanje je konstantno i nisam u mogućnosti većinu vremena ga kontrolirati. No, začarani krug nije gotov. Ovakve situacije su za mene kao sedam krugova pakla. Iako moje tijelo paničari i osjećam neke u potpunosti nove faze panike u svome tijelu, moj mozak se bori da ništa od toga ne pokažem. Kroz život sam naučila da moram biti najjača, ona koja će sve izdržati, koja će sve učiniti boljim. Ona koja je tu na raspolaganju jer moje emocije mogu doći do izražaja kasnije, kada više neće biti tolika koncentracija opasnosti. Kasnije, kada će se svi oporavljati od proživljenoga, ja ću proživljavati ono što je trebalo biti gotovo. Pošto to sve znam i svjesna sam sebe kako reagiram i kako se ponašam, zatvaram se u svoj krug panike i držim se u grču dok mi cijela situacija ne postane normalna. Tada će moje tijelo i moj mozak postojati u harmoniji dok ne prođe cijela situacija.

– Restrikcije – prije mjesec dana znala sam da idem na godišnji i znala sam da će trajati samo tjedan dana. Skoro sam se plakala od jada jer za odmor mi nikada nije dosta ni dva tjedna, a kamoli tih jadnih tjedan dana. Sada vidim koliko sam bila u zabludi. Tjedan dana sada zvuči izvrsno. Jer što to znači? To znači da u tih tjedan dana smijem ići kamo želim, kada želim, s kime želim. Planirala sam ići na dva rođendana, u Zagreb na kavu s prijateljicom, u Varaždin malo se prošetati s dečkom. Planirala sam biti slobodna. Situacija je trenutno da sam minimalno 30 dana doma i opet mi se plače. Plače mi se jer znam da nikamo ne mogu ići i ono najbitnije, ne želim ići. Kao što sam ranije rekla, ne želim da me virus takne ni približno pa tako ni ne želim nikamo ići. Doma sam, čuvam sebe i sve svoje. Restrikcije koje su nam naređene nisu tu da nam uzmu životnu slobodu i unište volju za životom. Tu su da nam spase zdravlje i život, kako nama tako i drugima u našoj okolini. I to moramo shvatiti ozbiljno. Jako ozbiljno.

 

Vjerujem da se većina u životu susrela s nebrojeno mnogo izazova. Svi ih rješavamo na svoje jedinstvene načine. Svi želimo nadjačati nepovoljne uvjete u našim životima kako bi nam svima bilo ljepše. Pojava ovog virusa nije ništa doli još jednog izazova. Moramo stati na trenutak, bez da se ubacimo u začarani krug panike i straha, i zapitamo što ostanak doma za nas znači. Za mene znači da ću napokon pogledati sve serije i filmove koji čekaju već mjesecima u redu. I to ću ih pogledati bez ikakve grižnje savjesti. Očistit ću balkon koji je već 9 mjeseci skladište svemu što podnosi vanjske uvjete. Organizirat ću sve dokumente jer više nemam kutije u koju bi ih bacala jer sam lijena staviti ih na mjesto na kojem moraju biti. Napravit ću plan sadnje vrta koji ću napokon slijedeće godine saditi. Možda, ali samo možda, odem u podrum i očistim njega. Nisam sigurna da je 30 dana dosta i za taj pothvat. Peći ću kolače i družiti se s dečkom. Ovo je sada prilika da se još bolje upoznamo i to me istovremeno i plaši i raduje. Također ću napokon, prvi puta u životu ispuniti si životni san i naučiti svirati neki instrument i to mandolinu. Taj dio mojih životnih želja neće samo ostati u rubrici „Tko zna, da sam probala možda bih bila savršena u tome”. Zapravo, ako cijelo vrijeme ne razmišljam o razlozima ostanka doma, baš se veselim tome.

Vjerujem da svi imamo mnoge stvari koje volimo raditi doma i koje odgađamo zbog dinamike života. Ovo je sada prilika ne samo da spasimo tuđe živote i svoj prvenstveno, već i da prestanemo odgađati i bacimo se u sadašnjost.

 

Pazite sebe i druge. Sadašnjost je takva da nismo više samo odgovorni sami za sebe, već i za sve one koji se nađu blizu nas, bez obzira sviđa li nam se to ili ne. Slušajte pravila data od strane države. Što više ljudi se toga pridržava to kraće će sve trajati. Nitko nam ne oduzima naša osnovna ljudska prava, već samo izdaju pravila koja će nama i drugima spasiti živote. I učite, ovo možda nije zadnji puta da će se ova situacija dogoditi. Što bolje se sada naučimo ponašati u vrijeme krize, to bolje ćemo podnijeti slijedeću, istu ili sličnu.

 

P.S. Iskoristite sve društvene mreže i družite se na taj način. Nema boljeg vremena testiranja sve te divne nam tehnologije od ovog.

Autorica teksta: Željka

 

Ta prva godina na poslu

Željka ovaj put piše o izazovima koje donosi novo zaposlenje i ta prva godina na novom radnom mjestu.

Kao i uvijek…uživajte u čitanju

Htjela bih pričati o jednoj divnoj stvari: „ Kako sam bila zbunjena na poslu prvu godinu?”
Vjerojatno nisam jedina koja se ovako osjeća i želim o tome pričati jer smatram da se o tome ne priča. Ljudi se ili boje, misle da će dobiti otkaz ili izgubiti poštovanje suradnika ako o tome budu pričali. Ja se toga ne bojim pa pričajmo.
Kad sam počela raditi na svom prvom poslu, prodavala sam pekarske proizvode u pekari, znala sam da ću biti zbunjena. To mi je bio prvi posao, imala sam nisko samopouzdanje i nisam pojma imala kako stvari na poslu funkcioniraju. Bila sam zbunjena, puno sam slušala, puno pričala, postavljala pitanja i željela sam sve naučiti vrlo brzo i vrlo precizno. Prošla je prva godina na poslu i postala sam odličan radnik. Postavila sam si visoke ciljeve i lagano ih postizala jer sam znala što radim. Znala sam kako sve treba raditi i veselilo me to znanje.

Na svom drugom poslu radila sam na pultu, javljala na telefon i  primala narudžbe, organizirala vrijeme pripremanja hrane u kuhinji i prodavala gotove proizvode. Bila sam tako nesigurna i s još manje samopouzdanja nego na prvom poslu te sam slomila mnogo čaša i tanjura. Toliko sam se puta spotaknula da sam se sama sebi čudila. Morala sam biti vrlo brza, vrlo precizna i uvijek svjesna ljudi, novca i sebe.  To je bilo jako izazovno. Kasnije sam pričala sa svojim šefom o novim radnicima i o tome kako ih naučiti poslu te je on rekao da je mene bilo jednostavno naučiti raditi. Uživali su dok su me učili, dok je kod mene u glavi bila katastrofa za katastrofom. Tada sam shvatila kako neka stvar meni može izgledati na jedan način, a drugima se činiti potpuno drugačijom. Kad sam počela raditi u kuhinji hrana je često bila na podu. Prvih nekoliko dana moja kolegica je samo brisala pod. Međutim, naučila sam raditi u svim sferama posla. Također sam imala visoke ciljeve i ispunila sam ih te sam bila zadivljena kako dobra mogu biti u nečemu.

Sad, na svojem trećem poslu, nakon 5 godina rada i savladavanja svih nereda u svojoj glavi, došla sam na posao i nisam znala što trebam raditi taj dan, kako ću to raditi i jesam li sposobna za to. Nisam ni bila sigurna hoću li to moći naučiti jer ima toliko detalja i nitko mi ne govori radim li dobro, loše ili „ah, bit će bolje.“ I dalje sam u neznanju nakon 6 mjeseci. Sada nestrpljivo čekam da prođe prva godina tako da se mogu osjećati da sam nešto postigla. Možda je ovaj puta drugačije, još uvijek si nisam postavila ciljeve. Nisam toliko motivirana. Iskreno, željela sam imati značajniji posao u svojim tridesetima. Možda sam samo razočarana i tužna zbog cijele situacije. Trebam živjeti u trenutku i možda ću iskreno početi učiti tek kada postignem unutarnji mir.

Što sam htjela reći je da je normalno osjećati neznanje i biti neorganiziran kad počinjemo raditi nešto novo i drugačije. Neki ljudi nemaju problema s time i željela bih da to cijene. Ali vi koji se mučite, ne brinite. To je privremeno i proći će. Savladat ćete svoje zadatke i sve naučiti. Samo budite strpljivi i sakupljajte informacije. Nakon nekog vremena sve će doći na svoje i uživat ćete u vremenu kojeg provodite na poslu.

STRPLJENJE

Željka nas je počastila još jednim divnim tekstom. Ovaj put s nama dijeli svoja razmišljanja o prihvaćanju sebe i drugih onakvima kakvi jesu i o strpljenju i upornosti u bivanju najbolji što možemo i pri tom dragi i prihvaćajući prema drugima.

Uživajte u tekstu…

Danas sam pomislila: „ Ja sam dobra osoba, posebna na svoj način, dobra prema sebi i svojim bližnjima i općenito vrlo iskrena i neiskvarena.“ Ovo je prvi puta da sam to shvatila tako duboko i osobno.  Do danas sam se stalno uvjeravala da sam dobra osoba bez obzira na druge. Govorila sam si da sam prekrasna i da drugi to ne trebaju vidjeti. Međutim, bila sam ljuta na sebe jer o sebi razmišljam kao o jedinstvenoj i neiskvarenoj osobi. Nisam to mogla prihvatiti jer mi je to prouzročilo mnoge probleme s mojom okolinom.  Ne znam kako znati što da kažem i podijelim s ostalima, a što da zadržim za sebe. Ja sam tip osobe koji je zadovoljan sam sa sobom tako da mi ne treba postavljati pitanja čijim se odgovorima ne možete nositi te me onda osuđivati radi toga. Ti si pitao. Ja sam samo odgovorila. Ne razumijem zašto ljudi ne prihvaćaju druge onakvima kakvi jesu. Toliko se dešava da pokušavamo promijeniti jedni druge u raznim prilikama. Zašto bih te promijenila, koji je moj unutarnji razlog za to? Da te oblikujem na način da izgubiš sebe. Tada nisi osoba s kojom se želim družiti. Samo zato što si drugačiji od mene i što se nekad posvađamo ne znači da ću te pokušati promijeniti sve dokle ti nećeš pokušati promijeniti mene. Ne razumijem zašto bi vrijeđali jedni druge. Kakvo je to razmišljanje?

Postoji tako mnogo ljudi koji ne misle o svojim postupcima. Misle samo na sebe i ako im staneš na put, nije im problem uništiti te. Međutim, je li to način na koji ćemo postizati svoje ciljeve? NE. Postoji toliko pristojnih načina na koje možemo raditi sve, samo trebamo utrošiti malo više vremena. To je sve. Ne razumijem zašto se ne mogu glasno smijati i reći „ooooo“ i „ahaaaa“ kad sam uzbuđena jer sam nešto razumjela i jer se skakanje od sreće smatra nepristojnim. Ne razumijem zašto ne mogu biti razigrana poput djeteta i ozbiljna u isto vrijeme. Mogu biti precizna i konkretna kad trebam biti, ali većinu vremena sam jako nespretna. Mogu se smijati iskreno i djelovati smirena, a zapravo biti tužna i tjeskobna.

Mogu posao shvatiti ozbiljno da ću si u glavi praviti popise kako organizirati stvari na način da ne smatrate da je posao završen, a istovremeno biti toliko u mraku mojih ciljeva  da ću ovisiti o tebi da mi kažeš što treba učiniti. Tko nas je naučio ovim smiješnim pravilima ljudskog života. Mogu shvatiti tebe i posao toliko ozbiljno da ću tijekom razgovora i rada sastavljati listu najbolje moguće organizacije koja će dovesti do toga da ni ne osjetiš da si se naradio, a u isto vrijeme ću biti toliko zbunjena u vezi rada i života da ćeš mi morati objašnjavati posao korak po korak kako se ne bih izgubila. Mislim da je to minimum. Ali nisu većinu vremena. I to je u redu. I ovo pišem s tugom u sebi. Ne mogu se svi promijeniti kako žele. Mi moramo biti samo najbolje verzije sebe, dragi prema drugima, prihvaćati i biti iskreni i ljudi će biti poput nas. Ljudi će se promijeniti. Jer to tako funkcionira. Strpljenje je ključ.

Autrorica teksta: Željka