STRPLJENJE

Željka nas je počastila još jednim divnim tekstom. Ovaj put s nama dijeli svoja razmišljanja o prihvaćanju sebe i drugih onakvima kakvi jesu i o strpljenju i upornosti u bivanju najbolji što možemo i pri tom dragi i prihvaćajući prema drugima.

Uživajte u tekstu…

Danas sam pomislila: „ Ja sam dobra osoba, posebna na svoj način, dobra prema sebi i svojim bližnjima i općenito vrlo iskrena i neiskvarena.“ Ovo je prvi puta da sam to shvatila tako duboko i osobno.  Do danas sam se stalno uvjeravala da sam dobra osoba bez obzira na druge. Govorila sam si da sam prekrasna i da drugi to ne trebaju vidjeti. Međutim, bila sam ljuta na sebe jer o sebi razmišljam kao o jedinstvenoj i neiskvarenoj osobi. Nisam to mogla prihvatiti jer mi je to prouzročilo mnoge probleme s mojom okolinom.  Ne znam kako znati što da kažem i podijelim s ostalima, a što da zadržim za sebe. Ja sam tip osobe koji je zadovoljan sam sa sobom tako da mi ne treba postavljati pitanja čijim se odgovorima ne možete nositi te me onda osuđivati radi toga. Ti si pitao. Ja sam samo odgovorila. Ne razumijem zašto ljudi ne prihvaćaju druge onakvima kakvi jesu. Toliko se dešava da pokušavamo promijeniti jedni druge u raznim prilikama. Zašto bih te promijenila, koji je moj unutarnji razlog za to? Da te oblikujem na način da izgubiš sebe. Tada nisi osoba s kojom se želim družiti. Samo zato što si drugačiji od mene i što se nekad posvađamo ne znači da ću te pokušati promijeniti sve dokle ti nećeš pokušati promijeniti mene. Ne razumijem zašto bi vrijeđali jedni druge. Kakvo je to razmišljanje?

Postoji tako mnogo ljudi koji ne misle o svojim postupcima. Misle samo na sebe i ako im staneš na put, nije im problem uništiti te. Međutim, je li to način na koji ćemo postizati svoje ciljeve? NE. Postoji toliko pristojnih načina na koje možemo raditi sve, samo trebamo utrošiti malo više vremena. To je sve. Ne razumijem zašto se ne mogu glasno smijati i reći „ooooo“ i „ahaaaa“ kad sam uzbuđena jer sam nešto razumjela i jer se skakanje od sreće smatra nepristojnim. Ne razumijem zašto ne mogu biti razigrana poput djeteta i ozbiljna u isto vrijeme. Mogu biti precizna i konkretna kad trebam biti, ali većinu vremena sam jako nespretna. Mogu se smijati iskreno i djelovati smirena, a zapravo biti tužna i tjeskobna.

Mogu posao shvatiti ozbiljno da ću si u glavi praviti popise kako organizirati stvari na način da ne smatrate da je posao završen, a istovremeno biti toliko u mraku mojih ciljeva  da ću ovisiti o tebi da mi kažeš što treba učiniti. Tko nas je naučio ovim smiješnim pravilima ljudskog života. Mogu shvatiti tebe i posao toliko ozbiljno da ću tijekom razgovora i rada sastavljati listu najbolje moguće organizacije koja će dovesti do toga da ni ne osjetiš da si se naradio, a u isto vrijeme ću biti toliko zbunjena u vezi rada i života da ćeš mi morati objašnjavati posao korak po korak kako se ne bih izgubila. Mislim da je to minimum. Ali nisu većinu vremena. I to je u redu. I ovo pišem s tugom u sebi. Ne mogu se svi promijeniti kako žele. Mi moramo biti samo najbolje verzije sebe, dragi prema drugima, prihvaćati i biti iskreni i ljudi će biti poput nas. Ljudi će se promijeniti. Jer to tako funkcionira. Strpljenje je ključ.

Autrorica teksta: Željka