Posljednja edukativna radionica u sklopu projekta Zovu nas daljine održana je u Zagrebu

7. listopada 2020. u Zagrebu održala se posljednja edukativna radionica za poticanje međunarodne mobilnosti u sklopu projekta Zovu nas daljine i bilo je izuzetno zanimljivo, inovativno i produktivno. Kao produkt toga smo zajedno sa sudionicima osmislili neke od koraka i razloga za uključivanje u programe međunarodne mobilnosti i potrebne informacije koje mogu pomoći svim mladim osobama koje su zainteresirane za takve programe ili one koji će to tek biti. Hvala svima na sudjelovanju i budite uporni, prijavite se i uključite u programe međunarodne mobilnosti!

Stručni skup u sklopu projekta Putokaz u Čakovcu

U Čakovcu je 14. i 15. rujna održan skup Moderne tehnologije u udomiteljstvu projekta Putokaz na kojem je FICE Hrvatska partner. Održane su radionice za stručnjake i udomitelje kao i različite aktivnosti za djecu i mlade.
Zahvaljujemo svim stručnjacima, udomiteljima, mladima i djeci koji su sudjelovali na ovom stručnom skupu i dali svoj doprinos, a kako nam je bilo možete vidjeti na slikama niže.

Održana 1. u nizu aktivnosti poticanja deinstitucionalizacije

Ponosni smo što možemo predstaviti našu prvu od niza aktivnosti za poticanje deinstitucionalizacije u Hrvatskoj koju smo održali uz suradnju i pomoć Eurochild-a i Martin James Foundation-a, više o tome možete pročitati u članku niže.

U budućnosti će se održavati još aktivnosti kao što su edukacije za stručnjake, procjena potreba, kampanja deinstitucionalizacije i dr.

https://www.eurochild.org/news/news-details/article/eurochild-and-martin-james-foundation-partnership-to-tackle-slow-deinstitutionalisation-reforms-in-c/?no_cache=1

 

 

Kamp u sklopu projekta Putokaz

Fice je u skopu projekta Putokaz, kojem je partner na projektu sudjelovao na kampu za djecu i mlade iz Koprivničko-križevačke i Međimurske županije na Krku od 1. do 6. rujna 2020. godine. Na kampu su se održavale različite psihosocijalne, edukativne, sportske i likovne radionice kao i ostale aktivnosti u prirodi. Kako nam je bilo možete pogledati u galeriji slika niže.

Inicijalni susret s udomiteljima u Međimurskoj županiji u sklopu projekta Putokaz

Održana je još jedna aktivnost u nizu, projekta Putokaz nositelja Suncokret  OLJIN, a čiji je FICE Hrvatska partner.

Inicijalni susret s udomiteljima održan je  31. srpnja 2020. godine u Murskom Središću.

Na susretu su sudjelovali udomitelji iz Međimurske županije koji su zainteresirani za sudjelovanje u projektu Putokaz. Na susretu je predstavljen projekt i sudionici su se upoznali s projektom. Dobili su uvid u aktivnosti koje projekt uključuje, što se od njih očekuje uključivanjem u projekt i što mogu očekivati da će dobiti za sebe ovim projektom. Također, na susretu smo sa sudionicima raspravljali o svim aktualnim temama važnim za udomiteljstvo, njih kao udomitelje kao i djecu i mlade u udomiteljskim obiteljima.

Edukativna radionica poticanja međunarodne mobilnosti u Međimurskoj županiji

  1. srpnja 2020. godine u Međimurskoj županiji održana je treća po redu edukativna radionica za poticanje međunarodne mobilnosti.

Na susretu su sudjelovali mladi iz udomiteljskih obitelji iz Međimurske županije, a priključili su nam se volonteri koji su mladi s iskustvom sudjelovanja u programima međunarodne mobilnosti.

Na radionici su sudionici imali priliku čuti što su to programi međunarodne mobilnosti, kako se uključiti u njih i koji su aktualni u koje se mogu uključiti. Volonteri su predstavili svoje vlastito iskustvo sudjelovanja u takvim projektima i koje su sve prednosti uključivanja.

Edukativna radionica u sklopu projekta Zovu nas daljine u Kutini

24. lipnja u Kutini smo održali edukativnu radionicu za mlade u sklopu projekta Zovu nas daljine, a tema je bila Poticanje mladih na uključivanje u projekte međunarodne razmjene. Hvala svim sudionicima na aktivnosti, bilo je zanimljivo i produktivno. 

Inicijalni susret u sklopu projekta Putokaz

Veseli nas činjenica da s Vama možemo podijeliti vijest o početku novog projekta na kojem je Fice Hrvatska partner, ovog puta financiranom iz Europskog socijalnog fonda. Nositelj projekta je Suncokret-Oljin, a druga partnerska organizacija, uz Fice Hrvatska je Forum za kvalitetno udomiteljstvo djece, Početak projekta smo obilježili održavanjem sastanka s udomiteljima s područja Grada Đurđevca kako bi im predstavili projekt i motivirali njih i njihovu djecu na sudjelovanje u daljnjim aktivnostima. Jedna od tih aktivnosti je i dvodnevna mini konferencija namijenjena udomiteljima, djeci i stručnjacima koji s njima rade, o kojoj ćemo Vas uskoro detaljno obavijestiti!

Depresija

U jednome trenutku se izgubiš. Sve ti postane teško: otvoriti oči u jutro, izaći iz kreveta, umiti se, očistiti za sobom, disati…osjećaš neku čudnu razdražljivost prema svima koju ne možeš u potpunosti objasniti. Svaki svoj pokret i svaku svoju odluku preispituješ u nedogled. Sjetiš se svih negativnih komentara dobivenih ne samo u skorije vrijeme, već i daleko u prošlosti. Shvatiš kako ne radiš posao iz snova, kako ne ideš u školu koja te zanima. Tvoj životni put nema smisla. Povučeš se u sebe i shvatiš da ne vrijediš zapravo ništa. Sve tvoje odluke su bile donesene kako bi služile drugima, kako bi ti služio drugima. Drugima, koji to ne znaju cijeniti, koji te uzimaju zdravo za gotovo. Na trenutke ti se plače, ali ne dovoljno da ti i suze padnu niz lice, jer za to nemaš snage. Na trenutke si ljut, ali opet s nedovoljno snage da bi shvatio zašto i reagirao na ono što te ljuti.

 

Ljudi iz okoline te pitaju kako si, jesi li dobro, je li sve u redu, a ti imaš za njih samo lažan osmijeh i neiskreni odgovor koji sliči nečemu kao dobro sam, sve je u redu.

 

Družiš se s najbližima i dok ih promatraš kako prepričavaju svoj dan, svoje zgode i probleme, istovremeno promišljaš kako žive u neznanju. Ti tu u njihovoj blizini veneš naočigled, a to nitko ne primijeti. Ne vide te. Ti si nevidljiv za njih. Izgubiš se u svojim mislima i nadaš se da ćeš smoći snage za još jedan dan borbe za životom.

 

Borbe da pokažeš drugima da si dobro iako nisi. Borbe da ipak u jutro otvoriš oči i izađeš na ulicu s namjerom odlaska u školu, na posao. Još jedan dan borbe da drugima ne pokažeš koliko ti je potrebna njihova pažnja, razumijevanje i ljubav.

 

Depresija je začaran krug preispitivanja, sumnje i loših misli. Ako ne naučimo vještine nošenja depresijom, nađemo se na putanji zaostajanja za drugima, za životom, a to dovodi do sve dublje depresije.

 

Pročitala sam genijalan članak u kojem je pisalo kako za depresiju treba iskustva.

 

Često nam se događa da smo jedan period života dobro i osjećamo se lijepo, produktivno, sretno. Uživamo u životu i drugima i nama samima. A onda nas zapljusne val loših osjećaja, nestabilnosti, loših misli. Zapljusne nas depresija u trenucima kada ju najmanje očekujemo. Pored činjenice da je depresija poremećaj kemikalija u mozgu i da se ponekad mora liječiti lijekovima, trebamo imati na umu da ponekad samo moramo naučiti živjeti s njome. Za depresiju treba iskustva kada istovremeno uz nju radimo, učimo i sudjelujemo u našim zajednicama.

 

Svatko ima svoje mehanizme nošenja tim teškim danima koji vrlo često prerastu u mjesece. Moj je dosta nezdrav i sa svakim valom depresije, sve mi je teže vratiti se nazad na noge. Dopustim depresiji da protutnja mnome kao požar. Vrlo često prekinem mnoge veze s ljudima jer kažu jednu nezgodnu riječ baš u vrijeme kada ta riječ ne smije biti izrečena. Neki načini ponašanja mojih najbližih koji su upućeni meni, počnu me vrijeđati i smetati mi iako sam im prije dala dozvolu takvog ponašanja. Sve ono za što sam imala razumijevanja i tolerancije, često nemam kada sam u depresiji. Kada se i oporavim, sve ono što sam zamjerila drugima ostaje sa mnom i u meni. Često to dovodi do svađa i nerazumijevanja.

 

Čitajući i educirajući se o depresiji svjesna sam da je proaktivnost izuzetno bitna. Kada shvatite da se nalazite na putanji depresije pokušajte shvatiti što vam u tim trenucima zaista treba. Jesu li to prijatelji, obitelj, vježbanje ili kreativno izražavanje? Aktivnost koju biste tada trebali birati  bi vam trebala ostaviti osjećaj sreće i to ne samo u tim trenucima, već i kasnije. Ta aktivnost vam neće izbrisati depresiju niti ju izliječiti, ali će vam olakšati da prebrodite najteže dane.

 

Organizirajte si vrijeme i najteže zadatke ostavite za vrijeme kada ćete se osjećati bolje. Biti u depresiji, izvršavati zadatke i osjećati stres nije rješenje. Čak i najmanji zadatak poput pranja zubiju može dovesti do osjećaja zadovoljstva i uspjeha. Bazirajte se na male stvari i te male stvari će dovesti do većih.

 

Budite iskreni prema sebi. Kada pomislite kako ste loši i kako nikoga nemate na svijetu, sjetite se zadnje pozitivne osobe s kojom ste razgovarali i tu ćete uvidjeti da niste sami. Uvijek ima netko tko je tu za nas.

Sjetite se svih pozitivnih riječi koje su vam bile upućene. Svih pohvala i sve ljubavi koju ste dobili u životu.

 

Voljeni ste, pametni, lijepi i dobri. Oluja koja traje nikada nije dugoga vijeka, pa tako nije ni vaša ni moja. Snažniji smo od nje.

 

Autorica teksta: Josipa

Udomljena sam u obitelj – udomila sam samu sebe

Pročitajte dirljiv tekst naše Josipe o svom iskustvu u udomiteljskoj obitelji te mislima i osjećajima koji su je pratili tijekom odrastanja.

Cijeli život sam nečime duboko nezadovoljna. Kada sam bila mala i živjela s mamom i tatom, maštala sam o tome da živim s bakom. Kod bake se uvijek činilo bolje. Obožavala sam svoju baku. Uvijek je imala sira, vrhnja i voćnih jogurta. Atmosfera u stanu je bila toplija i ugodnija. A moja baka…bila je dosta niska, imala je sivu kovrčavu kosu i bila je sva okrugla. Kao jastuk topla s blagim smiješkom i uvijek je mirisala na Niveu. Kada bih bila kod nje svako jutro smo šetale našu Lolu, malenu mješanku koja je točno izgledala kao moja baka. Često smo išle na tržnicu na kojoj su je sve ženice s tržnice poznale.

Prije škole sam se doselila baki. Bila sam jako sretna zbog toga. No nakon nekog vremena, kada je mama odselila i kada sam ostala sama s bakom postala sam nezadovoljna. Znala bih se skrivati u kupaoni i plakati pitajući se zašto jednostavno ne mogu imati normalnu obitelj. Obitelj gdje nema svađa, gdje se svi vole i to pokazuju. Htjela sam samo da budemo mama, tata, seka, brat, baka i ja. Da budemo skupa. Trebala mi je ljubav i trebala mi je pažnja.

Negdje na sredini mog osnovnoškolskog obrazovanja smo se doselili mami. Iako se u početku sve činilo idilično, vrlo brzo je krenulo u krivome smjeru. Trebalo je 5 godina da se moj život nekoliko puta okrene naopačke i da se ja izgubim na dugo vremena.

Bilo mi je 15 godina kada sam došla u svoju udomiteljsku obitelj. Sestra i njen muž su me dovezli ljudima koji će se skrbiti za mene do moje 19.godine. Cijelu situaciju sam shvatila samo kao privremeno rješenje dok moja sestra ili moj brat ne dobiju dozvolu za udomljenje. To se nikada nije dogodilo. Svih 6 godina bila sam nezadovoljna. Bilo nas je šest udomljenih i četvero biološke djece. Kuća je bila stalno puna ljudi. Morala sam slijediti pravila. Morala sam dijeliti sobu. Bilo mi je izuzetno teško prihvatiti sve što se događa oko mene. Nastavila sam maštati o idealnoj obitelji i svaki put kada bih na tren shvatila da neću imati idealnu obitelj, dio mog svijeta se urušio. Tada bih pokušati sakupiti snage da istom fantazijom zakrpam tu rupu i nastavim maštati do slijedećeg trena kada ću opet postati svjesna te ružne istine.

S 19. godina sam se preselila s cimericama u stan jer smo krenule na fakultet te sam i tada bila duboko nezadovoljna. Taj osjećaj se nastavio i kada sam završila fakultet i krenula u novu avanturu – bračni život.

Tek sam na pragu svoje tridesete počela shvaćati kako negativno gledam na život i kako zapravo gledam kroz oči djeteta koje je samo htjelo ono što je smatralo normalnom obitelji. To je bila nova prekretnica u mome životu. Tada sam priznala dijete u sebi i utješila ga. Utješila sam ga na onaj način na koji nitko to nije znao do sada.

Nikada me nije bilo sram činjenice što sam bila udomljena. Nikada me nije bilo sram što sam imala obitelj koja se nije mogla nositi s izazovima svijeta odraslih. Nikada nisam razmišljala što će ljudi reći na činjenicu da sam bila udomljena. Nikada to nisam shvaćala kao svoju krivicu, a kada sam shvatila što sam sve time dobila nisam to niti smatrala nečim krivim u svome životu. Naravno, to je cijeli proces shvaćanja sebe i okoline i što to sve znači. Nije lagan i nije kratak. Treba strpljenja, ali isplati se.

Moji teta i striček su mi dali pravila. Pravila koja su mi dopustila da budem dijete kada je trebalo i da budem odrasla kada je došlo vrijeme za to. Jesam li se borila protiv svega na svakom koraku? Jesam. Ali i trebamo se boriti. Moramo se naučiti u određenom periodu naših života boriti jer će nam to itekako trebati kada uđemo u svijet odraslih. Razlika je u tome da uvidimo kada smo u krivu i da vjerujemo onima koji nam daju ta pravila da će u jednome trenu i nama imati smisla. Dali su mi ljubav i zagrljaje. Zagrljaje koji su me podsjećali na baku i na trenutke kada sam se osjećala najviše voljeno. Dali su mi dio sebe i ja sam dala dio sebe njima. Sada smo obitelj. Kada je teško i kada je sve najbolje, tu smo jedni za druge jer smo se prihvatili. Ja sam prihvatila sebe, a oni su prihvatili mene.

Biti udomljena u 15.godini života za mene je značilo prekretnicu. Danas sam ja, ja upravo zbog života koji sam imala. Upravo zbog svega što se dogodilo imam mogućnost shvatiti ljude u svome životu na koje sam se strašno znala ljutiti. Budite sigurni da sva ljutnja, tuga i nezadovoljstvo imaju svoju svrhu. Možda to u tom trenutku ne vidite i ne shvaćate u potpunosti, ali vjerujete da ćete u jednome trenutku shvatiti svoje emocije i odakle su one zaista proizašle i koju su ulogu imale. To što ste udomljeni vas ne čini drugačijim od drugih, a opet vas čini u svakome pogledu drugačijima. Ona lijepa istina je da ta istina vrijedi za svakog čovjeka na ovome svijetu. Svi imamo priče koje nas čine nama samima i na nama je da ih prihvatimo.

Autorica teksta: Josipa.