COVID-19 Poziv na djelovanje

 

Predstavljamo COVID-19 Poziv na djelovanje za zaštitu ranjivih obitelji i djece u alternativnoj skrbi diljem Europe vezano uz pandemiju COVID-19 s kojom smo se svi susreli.

Autori izvorne verzije Poziva na djelovanje su Hope and Homes for Children i Lumos, a FICE Hrvatska ga je uz suradnju i podršku Eurochild-a prevela na hrvatski jezik.

Poziv na djelovanje sadrži smjernice i upute za Europske vlade i institucije Europske Unije kako bi mogli usmjeriti donošenje odluka i aktivnosti u skladu s zaštitom najranjivijih obitelji, djece i mladih u alternativnim oblicima skrbi.

Nadamo se da će vam ovaj Poziv za djelovanje biti koristan i da ćete ga podijeliti s kolegama koji rade s djecom i mladima u alternativnoj skrbi i s donosiocima odluka.

Depresija

U jednome trenutku se izgubiš. Sve ti postane teško: otvoriti oči u jutro, izaći iz kreveta, umiti se, očistiti za sobom, disati…osjećaš neku čudnu razdražljivost prema svima koju ne možeš u potpunosti objasniti. Svaki svoj pokret i svaku svoju odluku preispituješ u nedogled. Sjetiš se svih negativnih komentara dobivenih ne samo u skorije vrijeme, već i daleko u prošlosti. Shvatiš kako ne radiš posao iz snova, kako ne ideš u školu koja te zanima. Tvoj životni put nema smisla. Povučeš se u sebe i shvatiš da ne vrijediš zapravo ništa. Sve tvoje odluke su bile donesene kako bi služile drugima, kako bi ti služio drugima. Drugima, koji to ne znaju cijeniti, koji te uzimaju zdravo za gotovo. Na trenutke ti se plače, ali ne dovoljno da ti i suze padnu niz lice, jer za to nemaš snage. Na trenutke si ljut, ali opet s nedovoljno snage da bi shvatio zašto i reagirao na ono što te ljuti.

 

Ljudi iz okoline te pitaju kako si, jesi li dobro, je li sve u redu, a ti imaš za njih samo lažan osmijeh i neiskreni odgovor koji sliči nečemu kao dobro sam, sve je u redu.

 

Družiš se s najbližima i dok ih promatraš kako prepričavaju svoj dan, svoje zgode i probleme, istovremeno promišljaš kako žive u neznanju. Ti tu u njihovoj blizini veneš naočigled, a to nitko ne primijeti. Ne vide te. Ti si nevidljiv za njih. Izgubiš se u svojim mislima i nadaš se da ćeš smoći snage za još jedan dan borbe za životom.

 

Borbe da pokažeš drugima da si dobro iako nisi. Borbe da ipak u jutro otvoriš oči i izađeš na ulicu s namjerom odlaska u školu, na posao. Još jedan dan borbe da drugima ne pokažeš koliko ti je potrebna njihova pažnja, razumijevanje i ljubav.

 

Depresija je začaran krug preispitivanja, sumnje i loših misli. Ako ne naučimo vještine nošenja depresijom, nađemo se na putanji zaostajanja za drugima, za životom, a to dovodi do sve dublje depresije.

 

Pročitala sam genijalan članak u kojem je pisalo kako za depresiju treba iskustva.

 

Često nam se događa da smo jedan period života dobro i osjećamo se lijepo, produktivno, sretno. Uživamo u životu i drugima i nama samima. A onda nas zapljusne val loših osjećaja, nestabilnosti, loših misli. Zapljusne nas depresija u trenucima kada ju najmanje očekujemo. Pored činjenice da je depresija poremećaj kemikalija u mozgu i da se ponekad mora liječiti lijekovima, trebamo imati na umu da ponekad samo moramo naučiti živjeti s njome. Za depresiju treba iskustva kada istovremeno uz nju radimo, učimo i sudjelujemo u našim zajednicama.

 

Svatko ima svoje mehanizme nošenja tim teškim danima koji vrlo često prerastu u mjesece. Moj je dosta nezdrav i sa svakim valom depresije, sve mi je teže vratiti se nazad na noge. Dopustim depresiji da protutnja mnome kao požar. Vrlo često prekinem mnoge veze s ljudima jer kažu jednu nezgodnu riječ baš u vrijeme kada ta riječ ne smije biti izrečena. Neki načini ponašanja mojih najbližih koji su upućeni meni, počnu me vrijeđati i smetati mi iako sam im prije dala dozvolu takvog ponašanja. Sve ono za što sam imala razumijevanja i tolerancije, često nemam kada sam u depresiji. Kada se i oporavim, sve ono što sam zamjerila drugima ostaje sa mnom i u meni. Često to dovodi do svađa i nerazumijevanja.

 

Čitajući i educirajući se o depresiji svjesna sam da je proaktivnost izuzetno bitna. Kada shvatite da se nalazite na putanji depresije pokušajte shvatiti što vam u tim trenucima zaista treba. Jesu li to prijatelji, obitelj, vježbanje ili kreativno izražavanje? Aktivnost koju biste tada trebali birati  bi vam trebala ostaviti osjećaj sreće i to ne samo u tim trenucima, već i kasnije. Ta aktivnost vam neće izbrisati depresiju niti ju izliječiti, ali će vam olakšati da prebrodite najteže dane.

 

Organizirajte si vrijeme i najteže zadatke ostavite za vrijeme kada ćete se osjećati bolje. Biti u depresiji, izvršavati zadatke i osjećati stres nije rješenje. Čak i najmanji zadatak poput pranja zubiju može dovesti do osjećaja zadovoljstva i uspjeha. Bazirajte se na male stvari i te male stvari će dovesti do većih.

 

Budite iskreni prema sebi. Kada pomislite kako ste loši i kako nikoga nemate na svijetu, sjetite se zadnje pozitivne osobe s kojom ste razgovarali i tu ćete uvidjeti da niste sami. Uvijek ima netko tko je tu za nas.

Sjetite se svih pozitivnih riječi koje su vam bile upućene. Svih pohvala i sve ljubavi koju ste dobili u životu.

 

Voljeni ste, pametni, lijepi i dobri. Oluja koja traje nikada nije dugoga vijeka, pa tako nije ni vaša ni moja. Snažniji smo od nje.

 

Autorica teksta: Josipa

Udomljena sam u obitelj – udomila sam samu sebe

Pročitajte dirljiv tekst naše Josipe o svom iskustvu u udomiteljskoj obitelji te mislima i osjećajima koji su je pratili tijekom odrastanja.

Cijeli život sam nečime duboko nezadovoljna. Kada sam bila mala i živjela s mamom i tatom, maštala sam o tome da živim s bakom. Kod bake se uvijek činilo bolje. Obožavala sam svoju baku. Uvijek je imala sira, vrhnja i voćnih jogurta. Atmosfera u stanu je bila toplija i ugodnija. A moja baka…bila je dosta niska, imala je sivu kovrčavu kosu i bila je sva okrugla. Kao jastuk topla s blagim smiješkom i uvijek je mirisala na Niveu. Kada bih bila kod nje svako jutro smo šetale našu Lolu, malenu mješanku koja je točno izgledala kao moja baka. Često smo išle na tržnicu na kojoj su je sve ženice s tržnice poznale.

Prije škole sam se doselila baki. Bila sam jako sretna zbog toga. No nakon nekog vremena, kada je mama odselila i kada sam ostala sama s bakom postala sam nezadovoljna. Znala bih se skrivati u kupaoni i plakati pitajući se zašto jednostavno ne mogu imati normalnu obitelj. Obitelj gdje nema svađa, gdje se svi vole i to pokazuju. Htjela sam samo da budemo mama, tata, seka, brat, baka i ja. Da budemo skupa. Trebala mi je ljubav i trebala mi je pažnja.

Negdje na sredini mog osnovnoškolskog obrazovanja smo se doselili mami. Iako se u početku sve činilo idilično, vrlo brzo je krenulo u krivome smjeru. Trebalo je 5 godina da se moj život nekoliko puta okrene naopačke i da se ja izgubim na dugo vremena.

Bilo mi je 15 godina kada sam došla u svoju udomiteljsku obitelj. Sestra i njen muž su me dovezli ljudima koji će se skrbiti za mene do moje 19.godine. Cijelu situaciju sam shvatila samo kao privremeno rješenje dok moja sestra ili moj brat ne dobiju dozvolu za udomljenje. To se nikada nije dogodilo. Svih 6 godina bila sam nezadovoljna. Bilo nas je šest udomljenih i četvero biološke djece. Kuća je bila stalno puna ljudi. Morala sam slijediti pravila. Morala sam dijeliti sobu. Bilo mi je izuzetno teško prihvatiti sve što se događa oko mene. Nastavila sam maštati o idealnoj obitelji i svaki put kada bih na tren shvatila da neću imati idealnu obitelj, dio mog svijeta se urušio. Tada bih pokušati sakupiti snage da istom fantazijom zakrpam tu rupu i nastavim maštati do slijedećeg trena kada ću opet postati svjesna te ružne istine.

S 19. godina sam se preselila s cimericama u stan jer smo krenule na fakultet te sam i tada bila duboko nezadovoljna. Taj osjećaj se nastavio i kada sam završila fakultet i krenula u novu avanturu – bračni život.

Tek sam na pragu svoje tridesete počela shvaćati kako negativno gledam na život i kako zapravo gledam kroz oči djeteta koje je samo htjelo ono što je smatralo normalnom obitelji. To je bila nova prekretnica u mome životu. Tada sam priznala dijete u sebi i utješila ga. Utješila sam ga na onaj način na koji nitko to nije znao do sada.

Nikada me nije bilo sram činjenice što sam bila udomljena. Nikada me nije bilo sram što sam imala obitelj koja se nije mogla nositi s izazovima svijeta odraslih. Nikada nisam razmišljala što će ljudi reći na činjenicu da sam bila udomljena. Nikada to nisam shvaćala kao svoju krivicu, a kada sam shvatila što sam sve time dobila nisam to niti smatrala nečim krivim u svome životu. Naravno, to je cijeli proces shvaćanja sebe i okoline i što to sve znači. Nije lagan i nije kratak. Treba strpljenja, ali isplati se.

Moji teta i striček su mi dali pravila. Pravila koja su mi dopustila da budem dijete kada je trebalo i da budem odrasla kada je došlo vrijeme za to. Jesam li se borila protiv svega na svakom koraku? Jesam. Ali i trebamo se boriti. Moramo se naučiti u određenom periodu naših života boriti jer će nam to itekako trebati kada uđemo u svijet odraslih. Razlika je u tome da uvidimo kada smo u krivu i da vjerujemo onima koji nam daju ta pravila da će u jednome trenu i nama imati smisla. Dali su mi ljubav i zagrljaje. Zagrljaje koji su me podsjećali na baku i na trenutke kada sam se osjećala najviše voljeno. Dali su mi dio sebe i ja sam dala dio sebe njima. Sada smo obitelj. Kada je teško i kada je sve najbolje, tu smo jedni za druge jer smo se prihvatili. Ja sam prihvatila sebe, a oni su prihvatili mene.

Biti udomljena u 15.godini života za mene je značilo prekretnicu. Danas sam ja, ja upravo zbog života koji sam imala. Upravo zbog svega što se dogodilo imam mogućnost shvatiti ljude u svome životu na koje sam se strašno znala ljutiti. Budite sigurni da sva ljutnja, tuga i nezadovoljstvo imaju svoju svrhu. Možda to u tom trenutku ne vidite i ne shvaćate u potpunosti, ali vjerujete da ćete u jednome trenutku shvatiti svoje emocije i odakle su one zaista proizašle i koju su ulogu imale. To što ste udomljeni vas ne čini drugačijim od drugih, a opet vas čini u svakome pogledu drugačijima. Ona lijepa istina je da ta istina vrijedi za svakog čovjeka na ovome svijetu. Svi imamo priče koje nas čine nama samima i na nama je da ih prihvatimo.

Autorica teksta: Josipa.

Planiranje financija- kako preživjeti krizna razdoblja

Još jedan sjajan tekst naše Željke o planiranju i raspolaganju financijama u kriznim razdobljima, kojim nas podsjeća da se sve može ako se dobro planira.

Pročitajte tekst i njene savjete…

Ako želimo biti u potpunosti prisutni u vremenu u kojem se nalazimo, moramo malo pričati o financijama i pogledu na novac.

Osobno sam jako ljuta na svoje financije i općenito na cijeli sustav i svakodnevno učim kako živjeti u tom sustavu sa što manje glavobolje. Međutim, dolazi velika gospodarska kriza. Ljudi dobivaju otkaze, plaće se smanjuju, u svakom slučaju, većini nas prihodi se smanjuju, ali ne i rashodi. Davanja će nam uglavnom ostati ista ili će postati veća bez obzira na smanjenu količinu novca koji ćemo zaraditi u predstojećim nam mjesecima.

 

Ono što o meni morate znati, a ispričat ću vam to brutalno istinito,  jest da sam većinu života živjela u siromašnim uvjetima. Bilo je perioda kada nisam imala ni struju, ni grijanje, već samo hladnu vodu, a za hranu smo ovisili o dobroti susjeda koji su svaki mjesec sakupili namirnice i donijeli nam u kutiji. Bilo je mjeseci kada nisam imala novca za hranu, pa sam ovisila o  svojim najbližima da bih pojela nešto, recimo ručak. Oni to naravno nisu znali jer sam bila preponosna da bih priznala da nemam za hranu jer sam morala uzeti pretplatu na internet iako sam znala da možda neću moći to plaćati. Ili kada mi je dojadilo paziti na svaku kunu pa sam kupila policu na kreditnu karticu i otišla u proljetni shopping da se nagradim za sve mjesece štednje i restrikcija, pa mi je u nekoliko mjeseci otplaćivanja te moje nagrade ostalo za hranu svega 200 kn. Naravno, ni to nisam nikome rekla iako su moji najbliži primijetili da se mučim pa su mi pomogli. Točnije, ti najbliži su moj dečko koji nalazi sve moguće načine da mi financijski pomogne, a da ne takne taj moj napuhani ego kako se ja ne bih osjećala da se ne mogu sama uzdržavati. Istina je da je bilo trenutaka kada nisam imala ništa i kada sam imala sve. To sve je najčešće išlo na kredit i otežalo mi nadolazeće mjesece. Ono što želim da shvatite, kao što sam i ja morala, da moramo trošiti novac u skladu s mogućnostima. Ponekad ćemo imati više, ponekad manje. Zamorno će uvijek biti osim ako ne nađete posao koji će biti jako dobro plaćen, ali dokle god primate minimalac ili stvarnu prosječnu plaću, bit će teško, izazovno i frustrirajuće, ali jednom kada savladate svoje financije bit će izvedivo.

 

Kroz godine sam razvila metodu raspolaganja novcem. Metoda je uvijek ista bez obzira na prihode.

 

Prvo se pobrinem za krov nad glavom. Je li to najam na stan ili stambeni kredit, ista je stvar. Činjenica je da volim živjeti u unutarnjem prostoru i za taj prostor radim. To je moje utočište, moja polazna točka.

Drugo na red dolaze režije. Ovisi o primanjima, te režije su ponekad manje ili veće. Ako znam da ću raditi za smanjenu plaću, ne uzimam pretplatu na internet jer mi iskreno nije nužno potreban za život. Znam, uvijek ti treba internet, međutim, kada je u pitanju hrana ili internet, biram hranu jer vjerujte mi, nije zabavno kada odaberete obrnuto. Također kada imam manje novca biram mobitel na bonove. Tada znam da ako nemam za bon, ne kupim ga. Za razliku od pretplate koju ne mogu ne platiti svaki mjesec. Dakle, to su izdatci za koje, ako ih odaberemo imati, se vežemo na minimalno dvije godine, tako da ako se odlučujete za taj put, uzeti ugovor za internet i mobitel na pretplatu, dobro si izračunajte imate li u mjesečnom budžetu novca za to.

Treće su dodatni izdatci koji uvelike ovise o vašoj visini primanja. Recimo, kada nisam imala ništa, nisam imala dodatne izdatke jer ih ne bih mogla nikako plaćati. Sada, znam da mogu pa otplaćujem auto školu i s time vezano benzin.

Četvrto uvijek stavim higijenske potrepštine za sebe i stan te hranu. Ti iznosi variraju iz mjeseca u mjesec pa samim time su zadnji na popisu. Ponekad mi  čak ostane dovoljno novca i za slobodno vrijeme.

Peto je naravno slobodno vrijeme u koje ubrajam odlazak na kavu, u kino, u kazalište, na klizanje, na izlet, na more, odjeću, obuću i ostale dodatne stvari koje nam nisu nužno potrebne. Odjeća i obuća jest, ali samo ako nemate apsolutno ništa u ormaru.

 

 

Zvuči frustrirajuće, jeli tako?

Znam.

Na žalost jest.

Činjenica je da živimo u svijetu u kojem smo obasuti porukama da moramo i možemo imati sve. Društveni pritisak također ne pomaže.

Moramo imati internet kamo god idemo kako bismo bili prisutni na društvenim mrežama.

(Internet možeš imati na bilo kojoj besplatnoj wifi točki. Ako moraš birati između interneta i osnovnih životnih potreba biraj osnovne životne potrebe!)

Moramo iskoristiti taj popust na šminku i na parfeme i sve te divne stvari jer je sada ta akcija koja je čekala  baš nas. Više nikada neće biti takve akcije.

( Nije istina da akcije više neće biti. Ako nemaš novca odaberi dvije boje sjenila koje obožavaš i koristi ih. Svi ti puderi, maskare, highliteri i slična čuda kozmetike ti nisu potrebna, ako moraš osnovne životne potrebe staviti u krizu!)

Ako obučem tri dana za redom iste hlače drugi će pomisliti kako sam siromašna i kako ne mogu priuštiti odjeću, a radim i zarađujem, nema šanse da se to dogodi. Moram imati te cipele i još jedne i još jedne jer jedne idu uz haljinu, jedne uz hlače i naravno moraš imati jedne svečane.

( Svi volimo imati više opcija odjeće, međutim, ako si u situaciji da nemaš novca, nije sramota kupovati u second hand shopu na akciji i imati manji izbor odjeće i obuće. Doći će vrijeme kada ćeš imati više novca za veći ormar!)

Ako ne odem na more osjećat ću se jadno i izostavljeno jer se svi drugi zabavljaju, a ja trunem tu sama.

(Kada ljudi odu na odmore i godišnje odmore, hrpa ljudi ostane doma. U redu je ostati doma i naći odmor upravo tamo gdje se nalaziš. Nemoj klonuti duhom i naći ćeš mjesta koja te vesele i doma!)

Ako odem van s društvom i ne počastim ih sve, ljutit će se na mene i biti ću isključena. Svi idu u kino, a ja ne, to se jednostavno ne smije dogoditi.

(Družiti se i počastiti druge i sebe ponekad je izvrsno. Ali budite svjesni da kada nemaš novca i to spada pod luksuz, a luksuz je prvo što se odbacuje u kriznim financijskim situacijama. Ne zaboravi, neće taj težak period zauvijek trajati!)

Uh, ta divna kutna garnitura je sada na akciji, a moja doma je za mijenjanje, moram ju kupiti. Pa neću na toj neudobnoj i staroj ležati. Sve cure idu na nokte, pa kakva bih ja osoba bila da ne odem i ja.

( Ako imaš nešto što je funkcionalno i služi te kao što je komad namještaja ili nokti, bez obzira šta ti se ne sviđaju, ako nemaš novca za to, nemaš!)

 

Morate biti odgovorni prema sebi. U svijetu u kojem većina ljudi živi na kredit, nije sramota ne imati nešto i to priznati. Znam da mnogi ljudi to ne žele priznati, ja sam jedna od njih, ali redovito to priznam. Priznajem da je većina namještaja u mom stanu korištena i poklonjena od strane ljudi koji su mislili da je bolje da meni poklone nego da bace. Ne sviđa mi se ta činjenica, ali ne mogu ju promijeniti. Još uvijek nisam dobila na lotu, ljudi moji. Puše mi kroz prozore, ali to ne znači da ću ih uskoro mijenjati. Ali zato sam našla načine kako da ih osiguram malo bolje. Bila sam kreativna. Rijetko kupujem odjeću, uglavnom nosim rabljenu. Ne smeta mi jer ju operem i nije potrgana. Za mene je nova. Kaj vi znate odakle mi to. Ne mora mi se sviđati što se moram snalaziti na različite načine, kada je puno jednostavnije otići u trgovinu i kupiti novo i po vlastitom izboru. Činjenica je da mi financijska situacija ne dopušta drugačije, iako radim i zarađujem.

 

P.S. Mali savjeti kako štedjeti na osnovnim stvarima u svakodnevnom životu.

 

–    Kuhinjske papirnate ručnike najčešće ne koristim iako su praktični. Razlog je taj što je to još jedan izdatak, a sve mogu obrisati krpom i kasnije ju oprati. Kud sva odjeća tud i ta krpa. Neće zauzeti veliko mjesto u perilici.

–    Za čišćenje koristim domestos. Dobar je za kupaonu, za kuhinju kao i za podove. Koristim ga razrijeđenog jer je jednako djelotvoran i nema nikakve razlike.

–    Prozore perem sredstvom za pranje suđa razrijeđenim u vodi te ih brišem novinskim papirom. Tako su naše bake prale, tako perem i ja kada nemam novca za sredstvo za staklo.

–    Praška za veš stavim manje od pola posudice u perilici. Koristim skuplji jer je jači, ali pošto ga stavljam manje jednako dobro opere veš i pakiranje mi traje duže.

–    Omekšivač ne koristim uvijek. Ponekad jednostavno nemam novca za njega i to je ok. Nije nužno potreban. Međutim, kada ga imam stavim samo pola čepa. Shvatila sam da rublje miriši jednako dobro kao i kada stavim cijeli čep.

–    Kada je baš težak mjesec, umjesto gela za tuširanje koristim sapun. Jednako dobro se istuširam kao i s gelom.

–    Šampon koristim samo jednu vrstu i razrijedim ga vodom. Imam dugu kosu i jednako ju dobro operem kao i da duplo više potrošim.

–    Pasta za zube. Ne istisnem na cijelu četkicu, već samo na vrh. Jednako se zapjeni i jednako dobro operem zube kao da sam i pola tube istisnula.

 

Nije sramota imati manje. Budite strpljivi i mudri. Znam, nije uvijek zabavno. Ali nije ni neizvedivo.

Autorica teksta: Željka.

Kako živjeti u trenutku

 

Željka je za nas napisala odličan tekst o strahu, panici, ali i o mogućnostima i prilikama u vrijeme krize zbog COVID-19.

Pročitajte i nađite inspiraciju u njenim razmišljanjima…

 

Došlo je…

 

Ostvarenje mog najvećeg straha – restrikcije, strah, panika, neznanje, zbunjenost.

Da bi slika bila cjelovita još samo nedostaje da se na ulici puca i da moramo bježati u šumu. Skrivati se i bojati svoje sjene. Iako su upute upravo suprotne mom najvećem strahu – ostanite doma, ne izlazite van – sve ostale emocije su prisutne. Iako većinu vremena ne želim priznati da sam u panici i da me zaista strah. Nekako mislim da će ovaj tekst biti krcat s riječju strah, ali to je glavna emocija.

 

Izazvana je svime ostalim:

– Neznanje – informacije se ne šire kao požar, barem ne one točne. Radi se s ciljem da se savlada panika i da ljudi ne rade nerede. Međutim, kola mnoštvo krivih informacija od strane onih kojima je valjda jedina sreća u životu i ispunjenje sna da šire paniku i strah među ljudima. Svaku informaciju koju pročitam moram filtrirati, tražiti tko i kada i gdje ju je objavio jer joj ne vjerujem u potpunosti. Kažu da moramo u životu općenito biti bolje kritični, pa….evo, misija uspjela. Kritična sam za poludit. Pogotovo dok čujem informacije prije od javnog objavljivanja od kolegica i prijateljica koje su raštrkane po raznim tvrtkama gdje neki znaju neke informacije prije, a neki kasnije, preispitam odmah sve svoje životne odluke, a ne samo dobivene informacije. Pokušavam smisleno reagirati, ali cijela situacija je toliko nova da niti ne znam što je smisleno. Vraćam se onda na osnove, pobrini se za sebe, ljude u svojoj okolini, vidi možeš li još nešto učiniti korisno, a da se ne dovodi druge u opasnost i drži se uputa danih od strane države. Iako nisu zaslužili da im vjerujemo, da ih pratimo i da na sve samo klimamo, međutim, nekako se nadam i moram vjerovati da su u pravu što se tiče ostajanja doma i bespotrebnog izlaganja virusu. Ionako, prilično sam sebična, ne bih htjela da me virus takne ni na metar jer ipak godine gledanja filmova koji su obrađivali slične teme je ostavila trag na meni i malo možda negdje u mom mozgu postoji mjesto koje cijelu situaciju filtrira kroz vrata „Teorije zavjere-Covid 19”.

– Panika – pošto sam upoznala sebe prilično dobro kroz ovih nekoliko desetljeća, znam da sam paničar. Uf…paničar sam i to veliki. U mome tijelu kola energija koju osjećam i koja kao da ima svoj život. Samo da ne izleti van jer joj ne dopuštam da se pokaže ni na trenutak. A ona kuca i traži i kao tisuće leptirića leti po mom tijelu što me na trenutke dovodi do ludila. Isključivat se moram sve češće. Prije bi to bilo samo kada je stres bio taj trenutak prevelik, pa bih se zagledala u jednu točku i pustila umu i tijelu da se smire, da se vrate u normalu, međutim sada, isključivanje je konstantno i nisam u mogućnosti većinu vremena ga kontrolirati. No, začarani krug nije gotov. Ovakve situacije su za mene kao sedam krugova pakla. Iako moje tijelo paničari i osjećam neke u potpunosti nove faze panike u svome tijelu, moj mozak se bori da ništa od toga ne pokažem. Kroz život sam naučila da moram biti najjača, ona koja će sve izdržati, koja će sve učiniti boljim. Ona koja je tu na raspolaganju jer moje emocije mogu doći do izražaja kasnije, kada više neće biti tolika koncentracija opasnosti. Kasnije, kada će se svi oporavljati od proživljenoga, ja ću proživljavati ono što je trebalo biti gotovo. Pošto to sve znam i svjesna sam sebe kako reagiram i kako se ponašam, zatvaram se u svoj krug panike i držim se u grču dok mi cijela situacija ne postane normalna. Tada će moje tijelo i moj mozak postojati u harmoniji dok ne prođe cijela situacija.

– Restrikcije – prije mjesec dana znala sam da idem na godišnji i znala sam da će trajati samo tjedan dana. Skoro sam se plakala od jada jer za odmor mi nikada nije dosta ni dva tjedna, a kamoli tih jadnih tjedan dana. Sada vidim koliko sam bila u zabludi. Tjedan dana sada zvuči izvrsno. Jer što to znači? To znači da u tih tjedan dana smijem ići kamo želim, kada želim, s kime želim. Planirala sam ići na dva rođendana, u Zagreb na kavu s prijateljicom, u Varaždin malo se prošetati s dečkom. Planirala sam biti slobodna. Situacija je trenutno da sam minimalno 30 dana doma i opet mi se plače. Plače mi se jer znam da nikamo ne mogu ići i ono najbitnije, ne želim ići. Kao što sam ranije rekla, ne želim da me virus takne ni približno pa tako ni ne želim nikamo ići. Doma sam, čuvam sebe i sve svoje. Restrikcije koje su nam naređene nisu tu da nam uzmu životnu slobodu i unište volju za životom. Tu su da nam spase zdravlje i život, kako nama tako i drugima u našoj okolini. I to moramo shvatiti ozbiljno. Jako ozbiljno.

 

Vjerujem da se većina u životu susrela s nebrojeno mnogo izazova. Svi ih rješavamo na svoje jedinstvene načine. Svi želimo nadjačati nepovoljne uvjete u našim životima kako bi nam svima bilo ljepše. Pojava ovog virusa nije ništa doli još jednog izazova. Moramo stati na trenutak, bez da se ubacimo u začarani krug panike i straha, i zapitamo što ostanak doma za nas znači. Za mene znači da ću napokon pogledati sve serije i filmove koji čekaju već mjesecima u redu. I to ću ih pogledati bez ikakve grižnje savjesti. Očistit ću balkon koji je već 9 mjeseci skladište svemu što podnosi vanjske uvjete. Organizirat ću sve dokumente jer više nemam kutije u koju bi ih bacala jer sam lijena staviti ih na mjesto na kojem moraju biti. Napravit ću plan sadnje vrta koji ću napokon slijedeće godine saditi. Možda, ali samo možda, odem u podrum i očistim njega. Nisam sigurna da je 30 dana dosta i za taj pothvat. Peći ću kolače i družiti se s dečkom. Ovo je sada prilika da se još bolje upoznamo i to me istovremeno i plaši i raduje. Također ću napokon, prvi puta u životu ispuniti si životni san i naučiti svirati neki instrument i to mandolinu. Taj dio mojih životnih želja neće samo ostati u rubrici „Tko zna, da sam probala možda bih bila savršena u tome”. Zapravo, ako cijelo vrijeme ne razmišljam o razlozima ostanka doma, baš se veselim tome.

Vjerujem da svi imamo mnoge stvari koje volimo raditi doma i koje odgađamo zbog dinamike života. Ovo je sada prilika ne samo da spasimo tuđe živote i svoj prvenstveno, već i da prestanemo odgađati i bacimo se u sadašnjost.

 

Pazite sebe i druge. Sadašnjost je takva da nismo više samo odgovorni sami za sebe, već i za sve one koji se nađu blizu nas, bez obzira sviđa li nam se to ili ne. Slušajte pravila data od strane države. Što više ljudi se toga pridržava to kraće će sve trajati. Nitko nam ne oduzima naša osnovna ljudska prava, već samo izdaju pravila koja će nama i drugima spasiti živote. I učite, ovo možda nije zadnji puta da će se ova situacija dogoditi. Što bolje se sada naučimo ponašati u vrijeme krize, to bolje ćemo podnijeti slijedeću, istu ili sličnu.

 

P.S. Iskoristite sve društvene mreže i družite se na taj način. Nema boljeg vremena testiranja sve te divne nam tehnologije od ovog.

Autorica teksta: Željka

 

Ta prva godina na poslu

Željka ovaj put piše o izazovima koje donosi novo zaposlenje i ta prva godina na novom radnom mjestu.

Kao i uvijek…uživajte u čitanju

Htjela bih pričati o jednoj divnoj stvari: „ Kako sam bila zbunjena na poslu prvu godinu?”
Vjerojatno nisam jedina koja se ovako osjeća i želim o tome pričati jer smatram da se o tome ne priča. Ljudi se ili boje, misle da će dobiti otkaz ili izgubiti poštovanje suradnika ako o tome budu pričali. Ja se toga ne bojim pa pričajmo.
Kad sam počela raditi na svom prvom poslu, prodavala sam pekarske proizvode u pekari, znala sam da ću biti zbunjena. To mi je bio prvi posao, imala sam nisko samopouzdanje i nisam pojma imala kako stvari na poslu funkcioniraju. Bila sam zbunjena, puno sam slušala, puno pričala, postavljala pitanja i željela sam sve naučiti vrlo brzo i vrlo precizno. Prošla je prva godina na poslu i postala sam odličan radnik. Postavila sam si visoke ciljeve i lagano ih postizala jer sam znala što radim. Znala sam kako sve treba raditi i veselilo me to znanje.

Na svom drugom poslu radila sam na pultu, javljala na telefon i  primala narudžbe, organizirala vrijeme pripremanja hrane u kuhinji i prodavala gotove proizvode. Bila sam tako nesigurna i s još manje samopouzdanja nego na prvom poslu te sam slomila mnogo čaša i tanjura. Toliko sam se puta spotaknula da sam se sama sebi čudila. Morala sam biti vrlo brza, vrlo precizna i uvijek svjesna ljudi, novca i sebe.  To je bilo jako izazovno. Kasnije sam pričala sa svojim šefom o novim radnicima i o tome kako ih naučiti poslu te je on rekao da je mene bilo jednostavno naučiti raditi. Uživali su dok su me učili, dok je kod mene u glavi bila katastrofa za katastrofom. Tada sam shvatila kako neka stvar meni može izgledati na jedan način, a drugima se činiti potpuno drugačijom. Kad sam počela raditi u kuhinji hrana je često bila na podu. Prvih nekoliko dana moja kolegica je samo brisala pod. Međutim, naučila sam raditi u svim sferama posla. Također sam imala visoke ciljeve i ispunila sam ih te sam bila zadivljena kako dobra mogu biti u nečemu.

Sad, na svojem trećem poslu, nakon 5 godina rada i savladavanja svih nereda u svojoj glavi, došla sam na posao i nisam znala što trebam raditi taj dan, kako ću to raditi i jesam li sposobna za to. Nisam ni bila sigurna hoću li to moći naučiti jer ima toliko detalja i nitko mi ne govori radim li dobro, loše ili „ah, bit će bolje.“ I dalje sam u neznanju nakon 6 mjeseci. Sada nestrpljivo čekam da prođe prva godina tako da se mogu osjećati da sam nešto postigla. Možda je ovaj puta drugačije, još uvijek si nisam postavila ciljeve. Nisam toliko motivirana. Iskreno, željela sam imati značajniji posao u svojim tridesetima. Možda sam samo razočarana i tužna zbog cijele situacije. Trebam živjeti u trenutku i možda ću iskreno početi učiti tek kada postignem unutarnji mir.

Što sam htjela reći je da je normalno osjećati neznanje i biti neorganiziran kad počinjemo raditi nešto novo i drugačije. Neki ljudi nemaju problema s time i željela bih da to cijene. Ali vi koji se mučite, ne brinite. To je privremeno i proći će. Savladat ćete svoje zadatke i sve naučiti. Samo budite strpljivi i sakupljajte informacije. Nakon nekog vremena sve će doći na svoje i uživat ćete u vremenu kojeg provodite na poslu.

STRPLJENJE

Željka nas je počastila još jednim divnim tekstom. Ovaj put s nama dijeli svoja razmišljanja o prihvaćanju sebe i drugih onakvima kakvi jesu i o strpljenju i upornosti u bivanju najbolji što možemo i pri tom dragi i prihvaćajući prema drugima.

Uživajte u tekstu…

Danas sam pomislila: „ Ja sam dobra osoba, posebna na svoj način, dobra prema sebi i svojim bližnjima i općenito vrlo iskrena i neiskvarena.“ Ovo je prvi puta da sam to shvatila tako duboko i osobno.  Do danas sam se stalno uvjeravala da sam dobra osoba bez obzira na druge. Govorila sam si da sam prekrasna i da drugi to ne trebaju vidjeti. Međutim, bila sam ljuta na sebe jer o sebi razmišljam kao o jedinstvenoj i neiskvarenoj osobi. Nisam to mogla prihvatiti jer mi je to prouzročilo mnoge probleme s mojom okolinom.  Ne znam kako znati što da kažem i podijelim s ostalima, a što da zadržim za sebe. Ja sam tip osobe koji je zadovoljan sam sa sobom tako da mi ne treba postavljati pitanja čijim se odgovorima ne možete nositi te me onda osuđivati radi toga. Ti si pitao. Ja sam samo odgovorila. Ne razumijem zašto ljudi ne prihvaćaju druge onakvima kakvi jesu. Toliko se dešava da pokušavamo promijeniti jedni druge u raznim prilikama. Zašto bih te promijenila, koji je moj unutarnji razlog za to? Da te oblikujem na način da izgubiš sebe. Tada nisi osoba s kojom se želim družiti. Samo zato što si drugačiji od mene i što se nekad posvađamo ne znači da ću te pokušati promijeniti sve dokle ti nećeš pokušati promijeniti mene. Ne razumijem zašto bi vrijeđali jedni druge. Kakvo je to razmišljanje?

Postoji tako mnogo ljudi koji ne misle o svojim postupcima. Misle samo na sebe i ako im staneš na put, nije im problem uništiti te. Međutim, je li to način na koji ćemo postizati svoje ciljeve? NE. Postoji toliko pristojnih načina na koje možemo raditi sve, samo trebamo utrošiti malo više vremena. To je sve. Ne razumijem zašto se ne mogu glasno smijati i reći „ooooo“ i „ahaaaa“ kad sam uzbuđena jer sam nešto razumjela i jer se skakanje od sreće smatra nepristojnim. Ne razumijem zašto ne mogu biti razigrana poput djeteta i ozbiljna u isto vrijeme. Mogu biti precizna i konkretna kad trebam biti, ali većinu vremena sam jako nespretna. Mogu se smijati iskreno i djelovati smirena, a zapravo biti tužna i tjeskobna.

Mogu posao shvatiti ozbiljno da ću si u glavi praviti popise kako organizirati stvari na način da ne smatrate da je posao završen, a istovremeno biti toliko u mraku mojih ciljeva  da ću ovisiti o tebi da mi kažeš što treba učiniti. Tko nas je naučio ovim smiješnim pravilima ljudskog života. Mogu shvatiti tebe i posao toliko ozbiljno da ću tijekom razgovora i rada sastavljati listu najbolje moguće organizacije koja će dovesti do toga da ni ne osjetiš da si se naradio, a u isto vrijeme ću biti toliko zbunjena u vezi rada i života da ćeš mi morati objašnjavati posao korak po korak kako se ne bih izgubila. Mislim da je to minimum. Ali nisu većinu vremena. I to je u redu. I ovo pišem s tugom u sebi. Ne mogu se svi promijeniti kako žele. Mi moramo biti samo najbolje verzije sebe, dragi prema drugima, prihvaćati i biti iskreni i ljudi će biti poput nas. Ljudi će se promijeniti. Jer to tako funkcionira. Strpljenje je ključ.

Autrorica teksta: Željka

Preporuke mladih Europe za unapređenje standarda tijekom i nakon života u alternativnoj skrbi

U četvrtak 20.02.2020. su predstavnici 179 mladih s iskustvom života u alternativnoj skrbi iz 7 europskih zemalja predstavili 10 preporuka za ostvarenje minimalnih osnovnih standrada koji bi trebali biti zagarantirani svim mladima Europe tijekom i nakon života u alternativnoj skrbi.

10 predstavljenih preporuka rezultat su dvogodišnjeg rada na lokalnom, nacionalnom i na kraju i europskom nivou i osnova su od ukupno 60 nacionalnih preporuka.

Predstavljene preporuke nastale su u okviru Erasmus plus projekta “LeaveCare-LiveLife” koji se provodio u 5 zemalja putem partnera Agevolando (Italija), CLA (UK), Tiberius (Rumunjska), CLNI (Ireland) i FICE Hrvatska (Hrvatska).

 

Potpuni tekst s preporukama i pojašnjenima nalazi se u slijedećem dokumentu:

Care Leavers’ Network Europe Recommandations

Mali princ

Željka, naša stručnjakinja po iskustvu, “izula nas je iz cipela” još jednim izuzetnim tekstom. Ovaj put uz iznošenje vlastitog iskustva otvoreno poziva i nas, čitatelje, da se upitamo tko smo, koliko smo mi – mi, a koliko prilagodba željama drugih. Tekst koji se čita u dahu i ostaje dugo pulsirati u mislima.

 

„ Počeo sam pričati kako neki ljudi zaboravljaju svoje snove i ideale, pa se umjesto toga usredotoče na traženje materijalnih stvari i sigurnosti. Katkad je potraga za uspjehom i priznanjem bijeg u budućnost jer im nedostaje hrabrosti da budu oni sami, da se suoče s kritikom i neodobravanjem zato što žele biti ono što zaista jesu i slijediti svoj pravi poziv. „

To je citat iz knjige Mali princ koju sam prvi puta pročitala jednu nedjelju na ručku kod obitelji. Nakon tog poglavlja sam stala i duboko se zamislila. Ostatak knjige nisam pročitala, osim zadnjeg poglavlja da znam kako završava knjiga. To poglavlje, tih par redaka zapravo, ostavilo me bez riječi i zamišljenom ostatak tjedna. Stalno sam vrtila te riječi u glavi jer se savršeno uklapaju u ono što ja radim cijeli odrastao život. Odbijam biti ja kako bih se uklopila i time izbjegla kritike i neodobravanja. Zapravo je to dosta teško priznati sebi i drugima. Uvjerena sam da moj cjelokupni dojam drugima mora biti da sam snažna, jaka, s jasnim ciljevima, vrijedna, ljubazna i pristupačna.

Kada bih bila stvarno iskrena, ja jesam to sve, ali ne toliko snažno koliko želim druge uvjeriti da jesam i ne uvijek i u svakoj situaciji. To je zapravo i nemoguće. Moram priznati, da svaki puta kada primijetim da u nekom trenutku nemam neku kvalitetu koju sam si sama nametnula, bivam strašno ljuta na sebe, depresivna i žalosna. Osjećam se kao da izgubim tlo pod nogama koje sam se toliko trudila graditi. Zapravo je prava istina da tlo pod nogama nisam ni imala, upravo zbog činjenice što sam sama sebi nametnula neku zamišljenu osobu koja moram biti kako bi me drugi prihvatili. Često znam razmišljati kako bih se rado bavila poslom koji sama neću tako doživljavati jer će to biti moja strast i moj život, jedina zapreka je šta ne znam koji je to posao. Ne znam ni u koju skupinu poslova spada taj savršeni posao. Vrtim se u krug kao kada pas lovi vlastiti rep. Tako se i vrlo često osjećam. Bez cilja, izgubljena u svijetu u kojem se zapravo osjećam kao vanzemaljka jer gdje pripadam, gdje se uklapam? Nigdje. Uglavnom sam sama bez obzira šta sam okružena ljudima. Onda me život ponese i opet se prilagođavam jer su me učili kao malu: „ popusti, pametniji popušta. Ti znaš bolje, pusti ih, neka rade šta hoće, ti se skloni.”  Nevjerojatno je koliko, uz neke važne događaje u djetetovom životu, te riječi kao i mnoge druge znaju napraviti štetu.

Kao mala sam bila jako živo dijete. Svojevoljna, tvrdoglava, a s druge strane mazna i željna ljubavi. Uvijek su me smirivali, utišavali, mijenjali moje ponašanje jer im nije bilo po volji imati dijete koje je glasno i koje stalno nešto mora raditi i nečime se zanimati. Do trenutka kada sam pamtila svu pažnju i ljubav koju sam dobivala, moji roditelji su odlučili živjeti odvojeno na jedan vrlo agresivan način i mama, da bi pobjegla, odselila se iz grada dok sam ja ostala s bakom, sestrom i bratom. Živjeli smo skupa moje najsretnije godine života i moje najusamljenije. Nije bila ni sretna okolnost šta sam imala uši i sva djeca ispred zgrade s kojom sam se družila su to znala i zafrkavala me jako dugo. To su bili moji prvi trenuci kada nisam bila prihvaćena u društvo.

Taj set ljudskog ponašanja u mom životu se nastavio. U koju god obitelj sam došla (mama, sestra, udomiteljica) i u kojem god društvu se nalazila poput osnovne škole, srednje škole, fakulteta, nisam uvijek bila prihvaćena kao ja. Naučila sam promatrati ljude i mijenjati svoje ponašanje kako bih bila što sličnija njima i time zadobila povjerenje i prihvaćanje.

Doduše, svi imaju svoje razloge zašto se ponašaju kako se ponašaju. Je li to naučeno ponašanje od roditelja ili su se i sami morali prilagođavati. Reagiraju li na ljude kada ih nerviraju brže ili ipak stanu i promisle. Sve to ovisi o životima koje su vodili i koji su im bili nametnuti. Nikoga ne treba kriviti što je takav kakav jest jer koliko god sami biramo svoj životni put toliko nam je i nametnut od strane našeg odgoja i našeg viđenja života kroz jedinstvene situacije u kojima smo se nalazili.

Zato ne smijemo biti ljuti na ljude koji su nam se našli u životu i koji su imali utjecaja na nas. Energiju bismo trebali usmjeravati na drugi način. Prihvatiti sami sebe onakvima kakvi zaista jesmo. Ja sam živčenjak koji ne može shvatiti ljudsko ponašanje u potpunosti, zaboravljam vrlo lako jer sve situacije moj mozak definira ne onakvima kakve jesu već kroz emocije i sprema ih u različite ladice od kojih neke nestanu odmah, tj. zaboravim ih isti tren. Jer mi neke informacije zaista ne trebaju. To je često ljudima neprihvatljivo. Znaju mi reći : „Pa to se neki dan dogodilo!!” Da se dogodilo i prije pola sata, ako sam to shvatila kao nepotrebno, odbacila sam to i ne treba mi ta informacija. Jako sam osjetljiva i brišem sve nove situacije s kojim se ne moram zabavljati tako da ostanem mentalno snažna. Volim prihvaćati druge takvima kakvi jesu. Bez obzira na moje mišljenje o njima. Nije na meni da im sudim, kao što nije ni drugima mjesto da meni sude. Ako me uvrijediš reći ću ti ok. Jer kaj drugo mogu? Svađati se? Nema smisla, mišljenje se neće promijeniti.

To sam ja. Još uvijek sam daleko od one stvarne sebe, jer sam se u procesu odrastanja previše mijenjala. Nikada nisam imala jednog idola, svi su mi bili idoli. Vratiti se u potpunosti sebi je posao za cijeli život sada, ali ne odustajem. Zato vi mlađi, molim vas, budite snažni. Budite svoji bez obzira na kritike i na druge ljude koji vas žele staviti u svoje kalupe. Nema kalupa za vas osim onoga kojeg si sami napravite. Onoga koji će vam dati slobodu da budete ono što jeste. Na kraju, na vama je da pronađete što je to točno što jeste i što želite postati. Živimo u doba neograničenih mogućnosti. Izađite u svijet bez straha i suočite se njime, budite idol nama malo starijima koje je strah ipak malčice prikovao za sjedala, ali to je tema za neki drugi puta.

O KOLEGAMA I KAKO SE NOSITI IZAZOVIMA NA POSLU

Izuzetno smo počašćeni što na svojim stranicama imamo priliku objaviti tekstove stručnjaka po iskustvu (mladih s iskustvom boravka u skrbi) o uvijek aktualnim temama.

Prvi tekst napisala je Željka i to izazovima odonosa s kolegama na poslu. Uživajte u čitanju

Moj prvi posao je bio u jednoj lokalnoj pekari. Kada sam bila na razgovoru za posao mislila sam si da će to biti savršen prvi posao. Stojiš za pultom i prodaješ peciva. Cure koje rade su mlade kao i ja i budemo se skompale. Ionako mi je trebalo ljudi s kojima ću se sprijateljiti jer sam do tada imala samo jednu prijateljicu u blizini i jednu prilično daleko.

Kada sam došla prvi dan bila sam  dodijeljena na obuku  jednoj ženici koja je nekih desetak godina starija od mene. Jako draga i pristupačna osoba. Naučila me svemu, s razumijevanjem mi je pokazala sve i s njom sam razvila jedan lijepi odnos s kojim sam bila sretna, međutim, ona je za dva mjeseca otišla na porodiljni s trećim djetetom i to na tri godine. I tada sam ostala sama.

Druge prodavačice me nisu baš preferirale , čistačica me nije mogla smisliti kao ni pekari. I tako sam bila sama. Svaki dan sam išla na posao i uvjeravala samu sebe da mi je taj dan zadnji samo kako bih se nagovorila da ga odradim. U mom slučaju, nije bilo opcije da dam otkaz bez obzira na malu plaću i maltretiranje od strane kolega. Radila sam tamo dvije godine i onda sam uspjela naći novi posao. Bila sam toliko sretna da sam skoro poletjela. Odradila sam dva tjedna otkaznog roka i krenula u novu avanturu.

Novi posao je bio kao prodavačica/kuharica u lokalnom fast foodu. Bio je to brži i zahtjevniji posao od onoga u pekari, ali savladala sam ga vrlo brzo. Tamo su već radile dvije mlade ženice i vlasnici lokala koji su s nama stari. Svi smo tu bili slični s godinama, ali zato su nam ponašanja bila u potpunosti različita.

Kada sam došla, vlasnici su bili jako ljubazni i pristupačni. Uživala sam u tome, posebno zato što je prijašnji šef konstantno vikao i provodio teror nad nama. Na novom poslu sam s njima mogla pričati o svom viđenju kakav bi šef trebao biti i oni su se pokazali prilično slični tome. Otvoreni, svjesni da svi radimo za sebe i da nitko ne izbjegava posao, puni razumijevanja. S druge strane, odnos s kolegicama mi je bio nikakav. Tada nisam shvaćala zašto. S jednom od njih sam se s vremenom sprijateljila i tada mi je otkrila zašto me nisu mogle smisliti. Mislile su da sam ulizica. Ha, ostala sam šokirana. Kao prvo, nikada mi tako nešto ne pada na pamet. Da se idem nekome ulizivat jer u životu sam upoznala jako puno ljudi i od toga jako malo ljudi me prihvatilo takvom kakva jesam. Drugačija na sve načine na koje se to ne može opisati. U teoriji sam super, vrlo pristupačna, nasmijana i otvorena. Međutim, u živo, sam to sve uz nešto što ne mogu objasniti, možda moja aura koja zasvijetli i to svima smeta.

No, da se vratim, jako davno sam došla do zaključka da se neću mijenjati samo da se svidim drugima. Pa tako se neću ni ulizivati. Vrlo jednostavno. Međutim, gledano to od strane dvije radnice koje su radile skupa i mene koja sam radila sa šefovima, to je sasvim logično za pomisliti. Pa smo onda to riješile i napokon sam formirala neki odnos s kolegicama. S jednom malo dublji, ostale smo prijateljice do dan danas. Kako je vrijeme išlo, tako smo se svi mijenjali, neki na bolje neki na gore. Naše stvarne osobnosti su sve više dolazile na vidjelo i tako sam odlučila naći novi posao nakon tri godine.

Na svom novom poslu nas je puno. Sedmero nas radi i sedmero različitih karaktera se trudi raditi u timu. Kao i svaki puta do sada, teško im je progutati me. Teško im je naći neki zajednički jezik. Međutim, ne živciram se puno. Barem ne više. Na početku me iznerviralo jer sam se pitala, pa zar opet, da me toliko ljudi ne prihvaća, možda zbilja nešto ne valja sa mnom? I sl.pitanja.

 

Međutim, sve je u redu sa mnom. Volim imati prijateljski odnos sa svima. Ne mora to biti duboko prijateljstvo i ne moramo se mi nalaziti na kavama nakon posla i imati slične aktivnosti, bitno je da smo ljubazni jedni prema drugima i da se prihvaćamo, ako ne u potpunosti, onda barem kao ljudska bića. Ali to je nešto što svi često zaboravljamo. Dok nam se netko ne sviđa ne vidimo ga kao ljudsko biće i da kao takvo zaslužuje barem malo našega poštovanja, već se samo primimo svega negativnoga i onoga što nam smeta kod te osobe i ne vidimo ništa drugo. A to nije u redu i moramo se svi podsjećati da nam je dužnost dati osnovno poštovanje svim ljudskim bićima.

U poslovnom okruženju naići ćete na mnoge ljude i karaktere. Milijun različitih razmišljanja i ideja. Svi oni imaju život doma koji također nose na posao i utječe na njih. Treba biti tolerantan. Iako znamo, i mi imamo svoje živote koje nosimo na posao i koji utječu na nas i svoja razmišljanja i ideje i vrlo često ne dobijemo ljubaznost i poštovanje od drugih, baš zato moramo to isto pružiti dalje. Učiti primjerom sve one koji nisu nikada razmišljali o tome i koji su uglavnom na auto pilotu, a tih ljudi je jako puno. Budite ustrajni i pozitivni uvijek. Neka svi uče na našim primjerima jer smo svi dovoljno snažni biti primjeri.