Udomljena sam u obitelj – udomila sam samu sebe

Pročitajte dirljiv tekst naše Josipe o svom iskustvu u udomiteljskoj obitelji te mislima i osjećajima koji su je pratili tijekom odrastanja.

Cijeli život sam nečime duboko nezadovoljna. Kada sam bila mala i živjela s mamom i tatom, maštala sam o tome da živim s bakom. Kod bake se uvijek činilo bolje. Obožavala sam svoju baku. Uvijek je imala sira, vrhnja i voćnih jogurta. Atmosfera u stanu je bila toplija i ugodnija. A moja baka…bila je dosta niska, imala je sivu kovrčavu kosu i bila je sva okrugla. Kao jastuk topla s blagim smiješkom i uvijek je mirisala na Niveu. Kada bih bila kod nje svako jutro smo šetale našu Lolu, malenu mješanku koja je točno izgledala kao moja baka. Često smo išle na tržnicu na kojoj su je sve ženice s tržnice poznale.

Prije škole sam se doselila baki. Bila sam jako sretna zbog toga. No nakon nekog vremena, kada je mama odselila i kada sam ostala sama s bakom postala sam nezadovoljna. Znala bih se skrivati u kupaoni i plakati pitajući se zašto jednostavno ne mogu imati normalnu obitelj. Obitelj gdje nema svađa, gdje se svi vole i to pokazuju. Htjela sam samo da budemo mama, tata, seka, brat, baka i ja. Da budemo skupa. Trebala mi je ljubav i trebala mi je pažnja.

Negdje na sredini mog osnovnoškolskog obrazovanja smo se doselili mami. Iako se u početku sve činilo idilično, vrlo brzo je krenulo u krivome smjeru. Trebalo je 5 godina da se moj život nekoliko puta okrene naopačke i da se ja izgubim na dugo vremena.

Bilo mi je 15 godina kada sam došla u svoju udomiteljsku obitelj. Sestra i njen muž su me dovezli ljudima koji će se skrbiti za mene do moje 19.godine. Cijelu situaciju sam shvatila samo kao privremeno rješenje dok moja sestra ili moj brat ne dobiju dozvolu za udomljenje. To se nikada nije dogodilo. Svih 6 godina bila sam nezadovoljna. Bilo nas je šest udomljenih i četvero biološke djece. Kuća je bila stalno puna ljudi. Morala sam slijediti pravila. Morala sam dijeliti sobu. Bilo mi je izuzetno teško prihvatiti sve što se događa oko mene. Nastavila sam maštati o idealnoj obitelji i svaki put kada bih na tren shvatila da neću imati idealnu obitelj, dio mog svijeta se urušio. Tada bih pokušati sakupiti snage da istom fantazijom zakrpam tu rupu i nastavim maštati do slijedećeg trena kada ću opet postati svjesna te ružne istine.

S 19. godina sam se preselila s cimericama u stan jer smo krenule na fakultet te sam i tada bila duboko nezadovoljna. Taj osjećaj se nastavio i kada sam završila fakultet i krenula u novu avanturu – bračni život.

Tek sam na pragu svoje tridesete počela shvaćati kako negativno gledam na život i kako zapravo gledam kroz oči djeteta koje je samo htjelo ono što je smatralo normalnom obitelji. To je bila nova prekretnica u mome životu. Tada sam priznala dijete u sebi i utješila ga. Utješila sam ga na onaj način na koji nitko to nije znao do sada.

Nikada me nije bilo sram činjenice što sam bila udomljena. Nikada me nije bilo sram što sam imala obitelj koja se nije mogla nositi s izazovima svijeta odraslih. Nikada nisam razmišljala što će ljudi reći na činjenicu da sam bila udomljena. Nikada to nisam shvaćala kao svoju krivicu, a kada sam shvatila što sam sve time dobila nisam to niti smatrala nečim krivim u svome životu. Naravno, to je cijeli proces shvaćanja sebe i okoline i što to sve znači. Nije lagan i nije kratak. Treba strpljenja, ali isplati se.

Moji teta i striček su mi dali pravila. Pravila koja su mi dopustila da budem dijete kada je trebalo i da budem odrasla kada je došlo vrijeme za to. Jesam li se borila protiv svega na svakom koraku? Jesam. Ali i trebamo se boriti. Moramo se naučiti u određenom periodu naših života boriti jer će nam to itekako trebati kada uđemo u svijet odraslih. Razlika je u tome da uvidimo kada smo u krivu i da vjerujemo onima koji nam daju ta pravila da će u jednome trenu i nama imati smisla. Dali su mi ljubav i zagrljaje. Zagrljaje koji su me podsjećali na baku i na trenutke kada sam se osjećala najviše voljeno. Dali su mi dio sebe i ja sam dala dio sebe njima. Sada smo obitelj. Kada je teško i kada je sve najbolje, tu smo jedni za druge jer smo se prihvatili. Ja sam prihvatila sebe, a oni su prihvatili mene.

Biti udomljena u 15.godini života za mene je značilo prekretnicu. Danas sam ja, ja upravo zbog života koji sam imala. Upravo zbog svega što se dogodilo imam mogućnost shvatiti ljude u svome životu na koje sam se strašno znala ljutiti. Budite sigurni da sva ljutnja, tuga i nezadovoljstvo imaju svoju svrhu. Možda to u tom trenutku ne vidite i ne shvaćate u potpunosti, ali vjerujete da ćete u jednome trenutku shvatiti svoje emocije i odakle su one zaista proizašle i koju su ulogu imale. To što ste udomljeni vas ne čini drugačijim od drugih, a opet vas čini u svakome pogledu drugačijima. Ona lijepa istina je da ta istina vrijedi za svakog čovjeka na ovome svijetu. Svi imamo priče koje nas čine nama samima i na nama je da ih prihvatimo.

Autorica teksta: Josipa.

Opening doors kampanja predstavljena na stručnom skupu u Dječjem domu Maestral

U ponedjeljak 22.05.2017. u organizaciji  i u prostorijama Dječjeg doma Maestral, Split održan je stručni skup  “Pravo djeteta na život u obitelji” povodom obilježavanja Međunarodnog dana obitelji.

Stručnoj javnosti (stručni djelatnici Doma, predstavnici CZSS, grada Splita, ureda pravobraniteljice za djecu, Centra za odgoj i obrazovanje “Juraj Bonači”, osnovnih škola i udruga koje pružaju socijalne usluge u lokalnoj zajednici ) predstavljene su teme: „Što kada roditelji ustupe mjesto medijima“ prof. dr. sc. Maja Ljubetić, “Rad s rizičnim obiteljima”, Toni Maglica, prof.soc.pedagogije, “Usluge Dječjeg doma Maestral”, Blanka Čović, prof psihologije, “Opening doors” kampanja, Ljiljana Ban, dipl.soc. radnica.

Nakon prezentacije “Opening doors” kampanje i udruge FICE Hrvatska te njihove uloge u području osnaživanja obitelji, predsjednica FICE Hrvatske, Ljiljana Ban uručila je simbol kampanje, ključić s plavom vrpcom, v.d. ravnateljici Dječjeg doma Maestral, Veroniki Perić.

Dječji dom Maestral organizacijom ovog skupa, ali i prezentacijom aktualnih i planiranih aktivnosti svijetli je primjer kvalitetnog rada s obiteljima, stoga se radujemo daljnjoj aktivnoj suradnji.

Ovaj stručni skup naglasio je, ali i otvorio put novim suradnjama između organizacija civilnog društva i ustanova.