O KOLEGAMA I KAKO SE NOSITI IZAZOVIMA NA POSLU

Izuzetno smo počašćeni što na svojim stranicama imamo priliku objaviti tekstove stručnjaka po iskustvu (mladih s iskustvom boravka u skrbi) o uvijek aktualnim temama.

Prvi tekst napisala je Željka i to izazovima odonosa s kolegama na poslu. Uživajte u čitanju

Moj prvi posao je bio u jednoj lokalnoj pekari. Kada sam bila na razgovoru za posao mislila sam si da će to biti savršen prvi posao. Stojiš za pultom i prodaješ peciva. Cure koje rade su mlade kao i ja i budemo se skompale. Ionako mi je trebalo ljudi s kojima ću se sprijateljiti jer sam do tada imala samo jednu prijateljicu u blizini i jednu prilično daleko.

Kada sam došla prvi dan bila sam  dodijeljena na obuku  jednoj ženici koja je nekih desetak godina starija od mene. Jako draga i pristupačna osoba. Naučila me svemu, s razumijevanjem mi je pokazala sve i s njom sam razvila jedan lijepi odnos s kojim sam bila sretna, međutim, ona je za dva mjeseca otišla na porodiljni s trećim djetetom i to na tri godine. I tada sam ostala sama.

Druge prodavačice me nisu baš preferirale , čistačica me nije mogla smisliti kao ni pekari. I tako sam bila sama. Svaki dan sam išla na posao i uvjeravala samu sebe da mi je taj dan zadnji samo kako bih se nagovorila da ga odradim. U mom slučaju, nije bilo opcije da dam otkaz bez obzira na malu plaću i maltretiranje od strane kolega. Radila sam tamo dvije godine i onda sam uspjela naći novi posao. Bila sam toliko sretna da sam skoro poletjela. Odradila sam dva tjedna otkaznog roka i krenula u novu avanturu.

Novi posao je bio kao prodavačica/kuharica u lokalnom fast foodu. Bio je to brži i zahtjevniji posao od onoga u pekari, ali savladala sam ga vrlo brzo. Tamo su već radile dvije mlade ženice i vlasnici lokala koji su s nama stari. Svi smo tu bili slični s godinama, ali zato su nam ponašanja bila u potpunosti različita.

Kada sam došla, vlasnici su bili jako ljubazni i pristupačni. Uživala sam u tome, posebno zato što je prijašnji šef konstantno vikao i provodio teror nad nama. Na novom poslu sam s njima mogla pričati o svom viđenju kakav bi šef trebao biti i oni su se pokazali prilično slični tome. Otvoreni, svjesni da svi radimo za sebe i da nitko ne izbjegava posao, puni razumijevanja. S druge strane, odnos s kolegicama mi je bio nikakav. Tada nisam shvaćala zašto. S jednom od njih sam se s vremenom sprijateljila i tada mi je otkrila zašto me nisu mogle smisliti. Mislile su da sam ulizica. Ha, ostala sam šokirana. Kao prvo, nikada mi tako nešto ne pada na pamet. Da se idem nekome ulizivat jer u životu sam upoznala jako puno ljudi i od toga jako malo ljudi me prihvatilo takvom kakva jesam. Drugačija na sve načine na koje se to ne može opisati. U teoriji sam super, vrlo pristupačna, nasmijana i otvorena. Međutim, u živo, sam to sve uz nešto što ne mogu objasniti, možda moja aura koja zasvijetli i to svima smeta.

No, da se vratim, jako davno sam došla do zaključka da se neću mijenjati samo da se svidim drugima. Pa tako se neću ni ulizivati. Vrlo jednostavno. Međutim, gledano to od strane dvije radnice koje su radile skupa i mene koja sam radila sa šefovima, to je sasvim logično za pomisliti. Pa smo onda to riješile i napokon sam formirala neki odnos s kolegicama. S jednom malo dublji, ostale smo prijateljice do dan danas. Kako je vrijeme išlo, tako smo se svi mijenjali, neki na bolje neki na gore. Naše stvarne osobnosti su sve više dolazile na vidjelo i tako sam odlučila naći novi posao nakon tri godine.

Na svom novom poslu nas je puno. Sedmero nas radi i sedmero različitih karaktera se trudi raditi u timu. Kao i svaki puta do sada, teško im je progutati me. Teško im je naći neki zajednički jezik. Međutim, ne živciram se puno. Barem ne više. Na početku me iznerviralo jer sam se pitala, pa zar opet, da me toliko ljudi ne prihvaća, možda zbilja nešto ne valja sa mnom? I sl.pitanja.

 

Međutim, sve je u redu sa mnom. Volim imati prijateljski odnos sa svima. Ne mora to biti duboko prijateljstvo i ne moramo se mi nalaziti na kavama nakon posla i imati slične aktivnosti, bitno je da smo ljubazni jedni prema drugima i da se prihvaćamo, ako ne u potpunosti, onda barem kao ljudska bića. Ali to je nešto što svi često zaboravljamo. Dok nam se netko ne sviđa ne vidimo ga kao ljudsko biće i da kao takvo zaslužuje barem malo našega poštovanja, već se samo primimo svega negativnoga i onoga što nam smeta kod te osobe i ne vidimo ništa drugo. A to nije u redu i moramo se svi podsjećati da nam je dužnost dati osnovno poštovanje svim ljudskim bićima.

U poslovnom okruženju naići ćete na mnoge ljude i karaktere. Milijun različitih razmišljanja i ideja. Svi oni imaju život doma koji također nose na posao i utječe na njih. Treba biti tolerantan. Iako znamo, i mi imamo svoje živote koje nosimo na posao i koji utječu na nas i svoja razmišljanja i ideje i vrlo često ne dobijemo ljubaznost i poštovanje od drugih, baš zato moramo to isto pružiti dalje. Učiti primjerom sve one koji nisu nikada razmišljali o tome i koji su uglavnom na auto pilotu, a tih ljudi je jako puno. Budite ustrajni i pozitivni uvijek. Neka svi uče na našim primjerima jer smo svi dovoljno snažni biti primjeri.