Željka, naša stručnjakinja po iskustvu, “izula nas je iz cipela” još jednim izuzetnim tekstom. Ovaj put uz iznošenje vlastitog iskustva otvoreno poziva i nas, čitatelje, da se upitamo tko smo, koliko smo mi – mi, a koliko prilagodba željama drugih. Tekst koji se čita u dahu i ostaje dugo pulsirati u mislima.
„ Počeo sam pričati kako neki ljudi zaboravljaju svoje snove i ideale, pa se umjesto toga usredotoče na traženje materijalnih stvari i sigurnosti. Katkad je potraga za uspjehom i priznanjem bijeg u budućnost jer im nedostaje hrabrosti da budu oni sami, da se suoče s kritikom i neodobravanjem zato što žele biti ono što zaista jesu i slijediti svoj pravi poziv. „
To je citat iz knjige Mali princ koju sam prvi puta pročitala jednu nedjelju na ručku kod obitelji. Nakon tog poglavlja sam stala i duboko se zamislila. Ostatak knjige nisam pročitala, osim zadnjeg poglavlja da znam kako završava knjiga. To poglavlje, tih par redaka zapravo, ostavilo me bez riječi i zamišljenom ostatak tjedna. Stalno sam vrtila te riječi u glavi jer se savršeno uklapaju u ono što ja radim cijeli odrastao život. Odbijam biti ja kako bih se uklopila i time izbjegla kritike i neodobravanja. Zapravo je to dosta teško priznati sebi i drugima. Uvjerena sam da moj cjelokupni dojam drugima mora biti da sam snažna, jaka, s jasnim ciljevima, vrijedna, ljubazna i pristupačna.
Kada bih bila stvarno iskrena, ja jesam to sve, ali ne toliko snažno koliko želim druge uvjeriti da jesam i ne uvijek i u svakoj situaciji. To je zapravo i nemoguće. Moram priznati, da svaki puta kada primijetim da u nekom trenutku nemam neku kvalitetu koju sam si sama nametnula, bivam strašno ljuta na sebe, depresivna i žalosna. Osjećam se kao da izgubim tlo pod nogama koje sam se toliko trudila graditi. Zapravo je prava istina da tlo pod nogama nisam ni imala, upravo zbog činjenice što sam sama sebi nametnula neku zamišljenu osobu koja moram biti kako bi me drugi prihvatili. Često znam razmišljati kako bih se rado bavila poslom koji sama neću tako doživljavati jer će to biti moja strast i moj život, jedina zapreka je šta ne znam koji je to posao. Ne znam ni u koju skupinu poslova spada taj savršeni posao. Vrtim se u krug kao kada pas lovi vlastiti rep. Tako se i vrlo često osjećam. Bez cilja, izgubljena u svijetu u kojem se zapravo osjećam kao vanzemaljka jer gdje pripadam, gdje se uklapam? Nigdje. Uglavnom sam sama bez obzira šta sam okružena ljudima. Onda me život ponese i opet se prilagođavam jer su me učili kao malu: „ popusti, pametniji popušta. Ti znaš bolje, pusti ih, neka rade šta hoće, ti se skloni.” Nevjerojatno je koliko, uz neke važne događaje u djetetovom životu, te riječi kao i mnoge druge znaju napraviti štetu.
Kao mala sam bila jako živo dijete. Svojevoljna, tvrdoglava, a s druge strane mazna i željna ljubavi. Uvijek su me smirivali, utišavali, mijenjali moje ponašanje jer im nije bilo po volji imati dijete koje je glasno i koje stalno nešto mora raditi i nečime se zanimati. Do trenutka kada sam pamtila svu pažnju i ljubav koju sam dobivala, moji roditelji su odlučili živjeti odvojeno na jedan vrlo agresivan način i mama, da bi pobjegla, odselila se iz grada dok sam ja ostala s bakom, sestrom i bratom. Živjeli smo skupa moje najsretnije godine života i moje najusamljenije. Nije bila ni sretna okolnost šta sam imala uši i sva djeca ispred zgrade s kojom sam se družila su to znala i zafrkavala me jako dugo. To su bili moji prvi trenuci kada nisam bila prihvaćena u društvo.
Taj set ljudskog ponašanja u mom životu se nastavio. U koju god obitelj sam došla (mama, sestra, udomiteljica) i u kojem god društvu se nalazila poput osnovne škole, srednje škole, fakulteta, nisam uvijek bila prihvaćena kao ja. Naučila sam promatrati ljude i mijenjati svoje ponašanje kako bih bila što sličnija njima i time zadobila povjerenje i prihvaćanje.
Doduše, svi imaju svoje razloge zašto se ponašaju kako se ponašaju. Je li to naučeno ponašanje od roditelja ili su se i sami morali prilagođavati. Reagiraju li na ljude kada ih nerviraju brže ili ipak stanu i promisle. Sve to ovisi o životima koje su vodili i koji su im bili nametnuti. Nikoga ne treba kriviti što je takav kakav jest jer koliko god sami biramo svoj životni put toliko nam je i nametnut od strane našeg odgoja i našeg viđenja života kroz jedinstvene situacije u kojima smo se nalazili.
Zato ne smijemo biti ljuti na ljude koji su nam se našli u životu i koji su imali utjecaja na nas. Energiju bismo trebali usmjeravati na drugi način. Prihvatiti sami sebe onakvima kakvi zaista jesmo. Ja sam živčenjak koji ne može shvatiti ljudsko ponašanje u potpunosti, zaboravljam vrlo lako jer sve situacije moj mozak definira ne onakvima kakve jesu već kroz emocije i sprema ih u različite ladice od kojih neke nestanu odmah, tj. zaboravim ih isti tren. Jer mi neke informacije zaista ne trebaju. To je često ljudima neprihvatljivo. Znaju mi reći : „Pa to se neki dan dogodilo!!” Da se dogodilo i prije pola sata, ako sam to shvatila kao nepotrebno, odbacila sam to i ne treba mi ta informacija. Jako sam osjetljiva i brišem sve nove situacije s kojim se ne moram zabavljati tako da ostanem mentalno snažna. Volim prihvaćati druge takvima kakvi jesu. Bez obzira na moje mišljenje o njima. Nije na meni da im sudim, kao što nije ni drugima mjesto da meni sude. Ako me uvrijediš reći ću ti ok. Jer kaj drugo mogu? Svađati se? Nema smisla, mišljenje se neće promijeniti.
To sam ja. Još uvijek sam daleko od one stvarne sebe, jer sam se u procesu odrastanja previše mijenjala. Nikada nisam imala jednog idola, svi su mi bili idoli. Vratiti se u potpunosti sebi je posao za cijeli život sada, ali ne odustajem. Zato vi mlađi, molim vas, budite snažni. Budite svoji bez obzira na kritike i na druge ljude koji vas žele staviti u svoje kalupe. Nema kalupa za vas osim onoga kojeg si sami napravite. Onoga koji će vam dati slobodu da budete ono što jeste. Na kraju, na vama je da pronađete što je to točno što jeste i što želite postati. Živimo u doba neograničenih mogućnosti. Izađite u svijet bez straha i suočite se njime, budite idol nama malo starijima koje je strah ipak malčice prikovao za sjedala, ali to je tema za neki drugi puta.
